Sjena preko lica

Ako se samo na trenutak opustim, počet ću plakati toliko snažno da se nikada neću moći zaustaviti. Možda se ipak može umrijeti od tuge? One beskonačne tuge koja izaziva slabost u svakom kutku tijela. One tuge koja uzima nadu i spaljuje je u dodiru s kisikom kroz svaki udah i izdah, tiho i bez najave.

Nikada nisam shvatila kako točno ljudi odustaju od sebe. Donosi li se ta odluka u trenutku, tako da se jednog jutra probudiš i prestaneš voljeti odraz vlastite duše u ogledalu ili se to dogodi polako po putu i uvuče ti se pod kožu, koja odjednom izgubi svoj sjaj i ugasi vatru u očima?

Još u mislima vidim tvoju fotografiju na kojoj ti je kosa plameno crvena, gdje stojiš ispred kuće s velikim toplim osmijehom. Bila si zaista prekrasna, no čak i na fotografiji preko lica ti je prolazila sjena. Tu sjenu sam i ja godinama nosila sa sobom poput maske. Kroz nju nisam vidjela boje ni osjećala mirise. Tako je lako naviknuti se na nju, a još teže pustiti je.

Obećala sam da se neću pretvoriti u tebe

U jednom trenutku pomislila sam da se mene i ne može voljeti takvu nesavršenu: premršavu, preizravnu, prenježnu, preosjećajnu, preludu i drugačiju. Obećala sam sama sebi kako se neću pretvoriti u tebe, a gle me sada, sjedim tu pred tobom skrštenih ruku, tijelo me boli od mnogobrojnih izdaja i teško mi je priznati koliko ti sličim. Kako li sam se samo dovela u ovu situaciju? Je li se to dogodilo onog trena kada sam vidjela svoj odraz u tvojim očima ili mnogo, mnogo poslije?

Jutros sam se probudila gola u svom krevetu promatrajući kako se sunce poigrava sjenama na mojoj koži. Vidjela sam ožiljke, unutarnje i vanjske, vidjela sam oskvrnute dijelove sebe, no čak i nakon toliko izdaja okupani svjetlošću činili su se čistim i sjajnim.

Otrčala sam do ogledala pokušavajući zadržati tu sliku i zapamtiti je. Iz ogledala su me pogledale iskričave tamnozelene oči i nasmijale mi se. Mama, nisam sigurna što su to uzori i gdje da ih pronađem. Stalno me pitaju da o njima pišem i ne znam što da im odgovorim. Pronalazim ih u djeliću svakoga i cjelovitosti nikoga, u malim stvarima, teškim i lijepim trenucima i svakodnevnim pobjedama.

Gledam te očiju ispunjenih suzama i osjećam olakšanje. Shvaćam da mi ne možeš ništa više reći, ali znam da razumiješ. Nikada nisi odustala. Ni ja nikada neću odustati i prestati vjerovati u čuda i ono dobro u ljudima.