'Oćeš li ti mene brzo zaboraviti kad mene ne bude?

Sjećaš li se kako si me uplašeno, a znatiželjno poput male djevojčice (koja je uvijek bila toliko prisutna u tebi, bez obzira na pojavu koja je ulijevala strahopoštovanje), s kakvih 85 godina pitala: „A 'oćeš li ti mene brzo zaboraviti kad mene ne bude?“ te me potom odvukla u svoju sobu, otvorila ormar i pokazala mi „robu za smrt“. Od prvog sam proplakala, od drugog dobila žmarce. Moja baba nikad nije smjela umrijeti, ona ne, od svih živih bića, baš ona ne.

Tvoja besmrtnost u tjelesnom obličju ipak se nije ostvarila. Ja, kao pravi idealist i utopist, bez lijeka tim zabludama, uvijek ću žaliti za tobom jer mi nedostaješ, prijateljice moja, i usuđujem se reći, srodna dušo. Mi smo se znale razumjeti. Slaba sam na tebe.

Umrla si na Novu godinu 2005., rano ujutro, imala si punih 91 godinu, tjelesno relativno stara, a bistra i lucidna i duhom mlada kao malo tko. I ne, nisam te zaboravila, niti ću te ikada zaboraviti!

Voljela sam te svim srcem

Kad slušam pjesmu Unforgettable u izvedbi Dinah Washington, mislim na tebe. I suzim, s gropom u grlu, baš ovaj tren. Stavila sam je da mi potakne spisateljske sokove. Ti te pjesme nisi ni bila svjesna, ti si slušala ono što razumiš.

Pisat ću ti o tome kako te nisam zaboravila, pisat ću ti svoje crtice o tebi.

Gledala sam te, vidjela sam te, voljela svim srcem, uzor si mi u toliko toga.

Muški u obitelji su nam umirali, rano i prerano, a ti i mama, svekrva i nevjesta, ostale ste žive, gurale i micale gromade života. I išle dalje.

Bila si faca

Ti si me odgajala u mojim najranijim danima; dizala me u školu; trpala u mene zavajone i marende; pazila jesu li nam prsa dobro umotana u flanel natopljen toplim maslinovim uljem kad bismo Marko i ja imali brunkitis (tako si izgovarala riječ bronhitis); liječila nam uhobolju istim tim uljem; stavljala rakiju na rane; kupila mi najdivniju božićnu kuglicu, staklenu, plavu na bijele zvijezde; vodila me prvih nekoliko puta u grad na balet, da naučim ići sama, imala sam samo sedam godina, a grad je bio daleko; vukla me u polje za vrijeme najgorih žega… E tu nam je prva postaja.

Ni ne znaš koliko sam danas sretna zbog tih popodneva. Nas dvije, u Plemeštini, svaka sa svojim alatom… Ja sam bila zadužena za zaperke i divlje oko panja, u naših i predugih, koliko ono, 13 redi vinograda. Bila sam ljuta, kako samo ja mogu biti, zbog toga jer se drugi kupaju, vruće je, a ti pomirena s time da se vinograd mora srediti i amen. Gacale smo po toj suhoj zemlji, radile, tu i tamo naletjele bi na kojeg brabora da nam tlak malo skoči, a ti si mi pričala.

Toliko sam ti zahvalna na tim pričama o tvojoj povijesti, o tvom životu koji je bio toliko težak, a opet nekako romantičan. Rano si ostala bez roditelja, nadničarila da preživiš, s rodnog Iža Velog otišla si u Split, bila si domaćica u kući bogatog brodovlasnika, tamo si naučila kuvati sve tvoje delicije, među prvima imala bubi-kopf frizuru, nosila kraće suknje, znala plesati moderne plesove, i koliko ti se život promijenio kada si se udala za mog super zgodnog didu, ali i preselila se u selo.

Moja baba, ti si bila moderna, čak i avangardna, živa i iskričava duha. Bila si faca. To mi se sviđa.

Činiš svetogrđe

Zakopala sam svoju prvu pokojnu ribicu u vrt, ukrasila grob umjetnim cvijećem, stavila joj križ na grobić, krenula joj moliti na grobu. Poludjela si: „Ajme meni, sinko, što si poludila, makni taj križ! Nije riba kršćena duša! Činiš svetogrđe!“ s najmekšim „đ“, kako samo bodulice znaju izgovoriti. Tvoj vokabular, miks iškog, dikljanskog i „po sluhu“, te tvoje iskrene izraze čuđenja, zapisala sam u dokument koji se zove Baba kaže. Činiti žmorhije, šalvadigo, ciriti se, trkija, šufigavanje, munjera, prikolediću te!, rukoh, nogoh, dračoh (iški genitiv)… i tako dalje.

Tvoj starinski pučkoškolski rukopis, nakošen i sa zavijucima, toliko volim. Pokušavam te kopirati već godinama, rukopis mi i nalikuje tvom, ali ja sam divlja, pa je to otišlo svojim putem. Čuvam sve što si pisala i napisala meni ili drugima. U jednom tvom pisamcu piše na kraju: Bog, draga. To ide mene. Svaki put se rasplačem kad to pročitam.

Susret na cesti

Gledala sam te jedno kasno popodne, skrivena iza zavjese. Bilo je ljeto, vruće, sjela si na našu taracu (jedna od svetinja naše kuće), skinula sva obilježja svog udovičkog života, ostala u bež kombineu i crnoj traversi, skinula facol (maramu), natočila Karlovačkood pol litrei zviždala ono što si čula na radiju taj dan – Đibo i Oliver, bez greške. Imala si tako dobar sluh i znala pjevati.

Jedno popodne, bila si više od 80 godina stara, puhala je škura bura, već se spustio mrak, mama se zabrinula di si i poslala me da te tražim u tetino. Ti si uvijek morala nešto raditi rukama, poput Titana koji su morali biti u vezi sa zemljom da bi bili živi. I našla sam te, zapravo, ti si našla mene, srele smo se na cesti. Bila si rumena u licu od hladnoće, sva raskošuljana, s kosirom u jednoj ruci, a drugom si vukla čitavu krošnju masline po cesti.

I tu ću morati stati jer sam napisala puno više od onoga što je traženo, a toliko toga još ima. Cijeli jedan život s tobom. Hvala ti za tvoje razumijevanje mene, za tvoju podršku i zaštitu, za sve ljudsko što si me naučila, za svaki dan s tobom na ovom svijetu. Volim te.