Perfekcionizam: kočnica ili gas?

Može li dobro biti dovoljno dobro

Ne vide razliku između dovoljno dobrog i najboljeg mogućeg jer je perfekcionistima dovoljno dobro samo ono najbolje. Kako vrijeme posvećuju samo jednom području na koje su fokusirani, nemaju dovoljno vremena za druge važne segmente života. Dok drugi obave nekoliko zadataka na dovoljno dobar način, perfekcionist izvrši samo jedan na najbolji mogući način. To često vodi k tome da su oni sjajni u jednoj stvari, a ostali segmenti njihova života ostaju zapostavljeni.

Perfekcionisti se identificiraju sa svojim radom

Glavna zabluda osoba koje imaju perfekcionistički stav jest to što ne prave razliku između sebe i rezultata svog rada. Oni se identificiraju sa svojim rezultatom, smatraju da njihovi rezultati govore o njima: ako je rezultat savršen, oni su ponosni i očekuju da ih drugi cijene, a ako nije, oni se srame, povlače se u introspekciju i dugu analizu svojih pogrešaka.

Tako postoje primjeri sjajnih kućanica koje vrednuju sebe na osnovi toga koliko im je uredna kuća i kakve komentare dobivaju od gostiju. Imamo primjere posvećenih majki koje ocjenjuju svoju vrijednost na osnovi ocjena i rezultata svoje djece, a kada postoji neki problem, one ga automatski projiciraju na sebe i misle da nisu dovoljno dobre.

Tu su i poslovne žene koje danima i noćima pripremaju i prepravljaju poslovnu prezentaciju sve zadnjeg trenutka, kada moraju predstaviti svoj rad, a ako dobiju kritike na odrađeni posao, prihvaćaju to kao osobni poraz. Gotovo svaka druga žena opterećena je perfekcionizmom – stalnim i bezuspješnim nastojanjima da sve bude savršeno – da ima skladnu obitelj, uspjeh na poslu, sjajan izgled, i to sve odjednom.

Vjerujemo da će nas naše savršenstvo zaštititi od bola i razočaranja, no, nažalost, upravo zbog njega žene nerijetko završavaju s dijagnozom kroničnog stresa i depresije. Stoga, umjesto da grčevito težimo iluziji savršenstva, trebamo početi davati prioritet stvarima i uvidjeti što za nas danas znači biti „dovoljno dobra“ u svemu do čega nam je stalo.

Strategija „Prvo jedno pa onda drugo“

Ovo je situacija kada imamo idealan plan i precizan redoslijed kako se stvari trebaju odvijati.

Primjer: Već dugo sanjam da započnem privatni posao, ali prvo moram skupiti dovoljno novca za prvih šest mjeseci dok ne budem imala prihode, moram odvojiti budžet za site, treba mi netko tko će mi kreirati site, treba mi prostor i računovođa, a kada sve to pripremim, mogu krenuti s tim projektom.

Ovo zvuči kao idealan plan, međutim, mi znamo stvoriti sebi toliki pritisak i strogu kronologiju događanja da često i ne počnemo, a uz to imamo dežurno i legitimno opravdanje da nismo još dovoljno spremne.

Dobra vijest je da gotovo nikada nismo dovoljno spremne.

Istina je da ne moramo imati site kako bismo počeli novi posao, ne moramo imati svoj prostor za održavanje radionica, ne moramo znati u kojem smjeru će se razvijati naši odnosi da bismo se ohrabrili za novu vezu, ne moramo savršeno znati neki strani jezik kako bismo se usudili uopće govoriti.

Ne moramo imati odgovore na sva pitanja da bismo se usudili krenuti u nekom novom pravcu. To su sve izgovori koje svjesno ili nesvjesno izmišljamo kako bismo ostali u nama poznatoj zoni komfora. Moramo samo jedno – početi – da bismo odnekud krenuli.

Izreka „Bolje završeno nego savršeno“ može nam biti dobra vodilja u ovakvim situacijama.

Ovisnost o povratnoj informaciji

Povratna informacija nam je potrebna i korisna, ali moramo biti vrlo oprezni kako je primjenjujemo i znati koliko ona može utjecati na naše konačne odluke. Kada se previše oslanjamo na povratne informacije, događa se da nebrojeno puta mijenjamo mišljenje u vezi s nekom svojom idejom, i to ovisno o onome što su o njoj rekli naš partner, prijatelji, mama ili kolega.

Počnemo s jednim konceptom, a onda ga, na osnovi povratnih informacija koje dobivamo od drugih, toliko puta prekrajamo i mijenjamo da nam na kraju on postane neprepoznatljiv.

U želji da izbjegnemo pogreške, često griješimo slušajući druge umjesto sebe. To okretanje prema van radi prikupljanja povratnih informacija, nažalost, često predstavlja zgodan bijeg od jednostavnog, a zastrašujućeg koraka – podizanja vlastitoga glasa.

Pretjerano kompliciranje i beskrajno dotjerivanje

Često sam bila svjedok tome kako svjesno ili nesvjesno odugovlačimo ostvarenje svojih ideja tako što ih beskrajno analiziramo, sređujemo i kompliciramo glavnu zamisao. Dok smo na nivou kreiranja vizije, imamo sve što nam je potrebno za ostvarenje zamišljenog.

Međutim, sljedeći nivo svakog projekta je procjena što i kako možemo učiniti s time što realno posjedujemo. Tu se najviše blokiramo: počinjemo optimizirati, dodajemo detalje, informacije, a količina zahtjeva toliko nas uplaši da pomislimo kako nismo još spremne, da se trebamo još malo pripremiti. Ako ovaj proces ne zaustavimo svjesnom odlukom, on može beskonačno trajati i priječiti realizaciju ideje.

Jedan od primjera za ovu vrstu ponašanja je slučaj iz moje prakse kada je jedna djevojka osmislila divnu ideju o pokretanju radionica za art-terapiju. Počelo je od toga da je htjela napraviti logotip i jednostavan site s kompletnom informacijom o projektu. Dugo je razmišljala o pravom dizajnu za logotip, savjetovala se s velikim brojem ljudi o tome koje asocijacije izazivaju određene boje, je li sve dovoljno kreativno, prenosi li jasno poruku...

Stalno je dodavala nove dijelove na site i taj ju je proces toliko uvukao da je u jednom trenutku otkrila kako je zakasnila. Netko drugi je u međuvremenu, bez sitea, već počeo održavati niz radionica s istom tematikom. Nju je to toliko pogodilo i demotiviralo da je na dulje vrijeme odustala od svoje ideje. Nažalost, takvih je primjera mnogo. Svjesno ili ne, koristimo strategiju skrivanja koja se zasniva na pretjeranom kompliciranju – dodajemo razne čimbenike jedan za drugim, bojeći se zapravo podijeliti svoj rad s drugima. Skrivamo se iza perfekcionizma kako bismo odugovlačili prvi korak u nepoznato.

Prepoznajete li se u nekoj od spomenutih priča?

Ako prepoznajete sebe u nekoj od ovih priča i primjećujete da i vi imate takvu naviku, počnite obraćati pažnju na to koliko jednostavnost može biti djelotvorna. Prisjetite se proizvoda koje volite, a sasvim su jednostavni. Prisjetite se obične bijele majice koju najviše nosite. Prisjetite se trgovina čije poslovanje cvjeta iako nude samo jedan osnovni proizvod.

Jednostavnost može biti više nego dovoljna, no mi smo naviknuli da se moramo puno truditi i pomučiti se kako bismo opravdale svoju vrijednost. Naviknule smo na beskrajna dotjerivanja, godine usavršavanja i potrage za idealima, na prepravljanja, revizije i korekcije do beskraja. Znam, sve želimo da ono što radimo bude zaista kvalitetno, no ipak moramo prepoznati kada nam naša „posvećenost kvaliteti“ zapravo postaje opravdanje iza kojeg krijemo svoje strahove.

Katkada je zaista bolje pokazati svijetu nesavršeno, ali realno biće, nego beskonačno glancati ideal koji možda nitko nikad neće vidjeti. Ne podcjenjujte važnost iskrenosti. Ponekad se najveći uspjeh krije upravo u našoj spremnosti da ispričamo svoju nesavršenu i nedovršenu priču, da stanemo iza svog iskustva, postavimo svoja pitanja, nađemo svoje odgovore... Izgovorimo ono što treba biti rečeno.