Dubravkin mindful dnevnik: Buđenje ljubavi prema sebi

"Ne mogu prihvatiti novu poziciju, nisam kompetentna." "Predugo sam doma, ne mogu se vratiti raditi, vrijeme me pregazilo." "Nije mi tako loše u vezi, voljeli smo se prije 3 godine." Ili ste pojeli hrpu hrane prije spavanja jer ste bili osamljeni. Ovo su samo neki od primjera stvari koje sam i ja sama sebi govorila i radila, i koje čujem u radu s klijentima. I muškim i ženskim. Ova tema nema veze sa spolom. Ona je univerzalna i svima nam je prijeko potrebna.

Buđenje ljubavi prema sebi jedna je od tema koje dugo provlačim u radu na sebi, premda je godinama nisam bila svjesna. Nisam bila svjesna da ne gajim ljubav prema sebi. Da si ne dajem ljubav. Da ne volim sebe.

Izvana, u tuđim očima, djelovala sam sretno. Izlazila sam, kupovala sam si lijepe stvari, brinula se o svom izgledu. Učila sam. Družila se, imala partnera. Putovala sam. Voljela sam biti okružena ljudima i zadatcima. Nisam si dopustila vrijeme za predah. Rado sam preuzimala obaveze, i svoje i tuđe; pozive na izlaske. Kada sam bila u tom začaranom krugu, nisam bila svjesna što zapravo radim i u kojem se krugu vrtim. U krugu stvorenog obrasca koji mi nije dopuštao da zastanem. Da budem sama sa sobom i svojim mislima – odmorna.

Trenutak vraćanja sebi

Nije bilo vrijeme za odmor. Odmor, pauza, stanka za predah nije bila potrebna, još manje poželjna. Tada sam sa sobom, svojim mislima, emocijama, osjećajima i onim unutarnjim glasom. Nisam bila spreman za to, nisam znala kako se nositi s tim. Sa svim tim mislima, osjećajima, osudama, procjenama, ocjenama, usporedbama... Dovoljno sam se loše i ovako osjećala, i prikrivala sam to. Svjesno i nesvjesno.

Da sam pogledala u sve onako otvorena srca, ne bih više mogla skriti, potisnuti, zapravo okrenuti leđa sebi. Trebala bih vidjeti da nisam sretna, da ne postavljam granice i da zapravo toliko malo znam o sebi. Trebala bih to prihvatiti. To bi bilo kao da odustajem od sebe. Tada sam prihvaćanje izjednačavala s odustajanjem. Jednostavnije je bilo ignorirati sebe i nastaviti po poznatom.

Život je pun izazova, promjena. Mijenjamo se i postajemo svjesni sebe; htjeli mi to ili ne, život će nam na neki način preusmjeriti put, izbaviti nas s utabanog puta i staviti nas na livadu bez ičeg poznatog. Za mene je to bio trenutak burnouta. Kada sam shvatila da ne mogu više, da ne mogu ispunjavati tuđa očekivanja, a ni ona koja sam si sama nametnula.

To je bio moj trenutak buđenja ljubavi prema sebi i trenutak vraćanja sebi da se upoznam.

Što doista znači upoznati sebe?

Ne da upoznam koja mi je najdraža boja. Koje vino volim. Odgovaraju li mi hlače s visokim ili niskim strukom. Upoznati sebe značilo je zatvoriti oči, dopustiti da svi vanjski podražaji izgube svoju snagu nada mnom i da zaronim u svijet unutar sebe.

Tko sam ja kada ne biram boje, hranu, odjeću, društvo, izlaske? Koje misli imam? Kako i gdje osjećam svoje emocije? Znam li odgovoriti na pitanje kako se osjećam?

Mogu li biti sama sa sobom u tišini i promatrati svoje misli a da ne sudjelujem u svakoj? Da se ne osuđujem, kritiziram, želim promijeniti. Što moje srce želi? Osim onoga negativnoga glasa, postoji li još nešto? Kakav je ono osjećaj koji se katkad budi i koji jednostavno zna što je dobro za mene i kada njega odaberem, uvijek dobro ispadne.

Koliko se razlikuje moje Ja kada sam sama od mojega Ja kad sam u društvu? Koliko se prilagođavam okolini? Čije želje i očekivanja ispunjavam? Što zapravo želim i tko sam ja?

Mnoga sam pitanja nabrojila. Sva ta pitanja dolazila su mi u fazama, postupno, kako sam učila i upoznavala sebe. Toliko sam toga naučila u životu, a tako malo znala kako sebi pružiti ljubav. Kako prema sebi biti nježna. I tko sam zapravo ja.

Ljubav koja je naša esencija

Postoje razne tehnike i alati kojima upoznajemo sebe. Prilikom buđenja ljubavi prema sebi važno je da uz tehniku gradimo i stav. Stav koji nas podržava, koji je pun topline i ljubavi. Stav koji nas uči suosjećanju prema sebi. Suosjećanje je nježnost koju usmjeravamo prema sebi ili prema nekome drugome kada nam je teško. Kada patimo. Kada nismo nježni prema sebi. Kada se onaj mali negativni glas pojavi u nama. Suosjećanje je pogled pun ljubavi koji pružamo sebi ili nekome. To je onaj pogled, onaj osjećaj koji se probudi u nama kada gledamo dijete, dragu nam osobu ili životinju.

Buđenje ljubavi prema sebi jednako je važno poput pranja zuba ili kretanja. To je sama naša esencija; što je više osjećamo u sebi prema sebi, to je više možemo dati i drugima. Gradimo je svakodnevnim nježnim, podržanim mislima i djelima. Postupcima, djelovanjem, ritualima.

Nadam se da sam vas ovim tekstom i svojim primjerima zainteresirala za nježno buđenje ljubavi prema sebi. U nastavku prilažem vam kratku audio vježbu koja vam može poslužiti u trenutcima kada se osjećate tužno, osamljeno, izolirano, neshvaćeno, kao da je sav teret pao na vaša leđa...