Astmatični bronhitis kao putokaz
U moć snova ne treba sumnjati. To najbolje zna hrvatski šumski kuhar. Dok je odrastao okružen predivnim šumama, poljima i livadama uz jednu od najljepših i najčišćih hrvatskih rijeka – Mrežnicu – Anton Rudan sanjao je o tome kako će jednoga dana biti liječnik... I kuhar. Na prvi pogled ta su dva zanimanja možda nespojiva, ali u Antonovoj dječjoj glavi to je itekako imalo smisla. Najdraža knjiga u to vrijeme bila mu je golema ljekaruša, koju je listao kao slikovnicu, fascinirano upijajući informacije o različitim ljekovitim biljkama i njihovoj primjeni u narodu. U bakinoj sobi koja je izgledala poput ordinacije primao je i svoje prve pacijente, uglavnom prijatelje, koje je u nedostatku drugih lijekova i instrumenata liječio raznoraznim travama. Zdravlje ga je, među ostalim, zanimalo i zato što je u dobi od 13 ili 14 godina i sam obolio od astmatičnog bronhitisa.
Nekako u to vrijeme upoznao je i svoju suprugu Sandru koja se poput njega bavila jogom i skupljanjem bilja. Sve se podudaralo. Ubrzo su se vjenčali, dobili dijete i upoznali iskusnog travara iz Rijeke koji im je savjetovao da se onamo presele jer samoniklog bilja u okolici Rijeke ima tijekom cijele godine. I tako se Anton sa svojom malom obitelji i 200 eura ušteđevine preselio u Rijeku kako bi ostvario svoje snove.
„Nije li vas bilo strah ostaviti rodni kraj i krenuti u nepoznato s tako malo novca a da niste znali kako dostići svoj cilj?“ pitala sam ga dok smo stajali na obali Mrežnice nedaleko od njegova rodnog Zvečaja, a on mi je pričao svoju životnu priču. Tog smo se dana sredinom svibnja ove godine susreli negdje na pola puta između Zagreba i Rijeke kako bih mogla kušati neke od njegovih kreativnih šumskih recepata te isprobati neke od vježbi koje kao instruktor preživljavanja u prirodi podučava na svojim radionicama.
„Mogu vam reći da priroda ohrabri čovjeka“, odgovorio mi je. „Kad postanete hrabri skočiti s kamena na kamen a dolje teče brza voda, postanete hrabri otići i iz jednog mjesta u drugo bez problema. U meni je uvijek bio taj osjećaj da sam zaštićen i da ću već nekako preživjeti. Tada sam se prvi put preselio negdje gdje nisam imao potporu roditelja, ali zato sam imao drugu vrstu potpore – iza mene su bile goleme Grobničke Alpe po kojima sam mogao hodati i brati bilje. Druga je to priča kad ponekad ne trebate novac ni za hranu.“
Liječnički kartoni moje djece su prazni
Odmah mi je i pokazao kako to u praksi izgleda. Uz put kojim smo prolazili rasle su koprive od kojih se, kako mi je rekao, može napraviti izvrsna juha koja čisti organizam od toksina. Lako smo pronašli i trputac koji je vrlo ljekovit i pomaže kod svih vrsta ogrebotina ili uboda, a nije nedostajalo ni ljekovitog podbjela, potočarke te malenog ružičastog cvjetića djeteline koji je, prema Antonovim riječima, izvrstan za pohanje. Pokraj nas tekla je pitka i bistra voda Mrežnice – dakle, sve što bi nam u tom trenutku moglo zatrebati bilo je nadohvat ruke.
Poput mnogih polaznika Antonovih programa i radionica u prirodi, i ja sam počela krajolik oko sebe gledati drugim očima. Doista, čemu se bojati kad nam priroda uvijek može podariti ono osnovno – i hranu i sklonište i lijek? No ono što je najbolje od svega, objasnio mi je Anton, jednom kad počnemo jesti zdravo i u prehranu uvrstimo samoniklo bilje, nećemo imati ni potrebu za lijekovima. „Samoniklo bilje spada u sam vrh piramide zdrave hrane“, objasnio mi je. „Ono nije dirnuto ljudskom rukom, samo se brine za sebe, ima specifičnu energiju koja u formuli ‘ono si što jedeš’ donosi da i mi postanemo takvi – vrlo otporni, samostalni i zdravi.“ Dokaz za to je i njegova obitelj koja se tako hrani od samog početka, dodao je. „Ljudi kažu da nije dobro hvaliti se kad si zdrav, ali moja supruga je rodila troje djece i oni nikad nisu bili kod doktora zbog bolesti. Za vrijeme trudnoće jela je vrlo zdravu hranu, uključujući i samoniklo bilje, a tako se hrane i danas... Njihovi su liječnički kartoni prazni.“
No kako je uopće Anton ostvario svoje snove i postao poznati hrvatski šumski kuhar? To je možda najzanimljiviji dio priče. Nakon preseljenja u Rijeku, nije znao točno što dalje pa je napravio ono što mu je bilo najlogičnije – napisao je Kuharicu ljekovitog jestivog bilja i počeo ju je, kako kaže, prodavati doslovno od vrata do vrata. Od novca koji je zaradio kupio je videoopremu i počeo snimati i videomaterijal na temu „Lovac na bilje“. Već tada je maštao o vlastitoj TV emisiji.
Ključni trenutak dogodio se tijekom jednog posjeta Zagrebu. Zanimalo ga je kako izgleda zgrada HTV-a pa ju je odučio posjetiti. Parkirao je automobil ispred zdanja i počeo projicirati ono što će poslije postati i stvarnost. „Vizualizirao sam kako ću unutra imati prijatelje, imati svoju emisiju i kako će ljudi biti zadovoljni time“, rekao je. „Nedugo nakon toga to se i dogodilo. Jedna je urednica našla moju knjigu pa me nazvala i došao sam na gostovanje u Dobro jutro Hrvatska. Tom sam prilikom donio pitu od koprive i svi su me zavoljeli. Nakon toga išao sam po redakcijama i predstavio se tko sam i što radim.“ Emisija Šumski kuhar je rođena. U jesen 2008. počela se prikazivati u sklopu Dobro jutro Hrvatska, a počeli su se ostvarivati i drugi Antonovi projekti: predavanja u planinarskim društvima, radionice i programi preživljavanja i suživota s prirodom, snimanje drugih emisija na temu zdravog života te kuhanje i promicanje jestivog šumskog bilja po festivalima sa skupinom prijatelja i istomišljenika. Ista ta grupa bila je i s nama na Mrežnici toga dana.
Nakon što sam odslušala Antonovu zanimljivu životnu priču, došlo je vrijeme da isprobam neke od tehnika koje podučava na svojim radionicama u prirodi. Lekcija broj jedan? „Rijetko će se netko od nas naći u situaciji da se danas izgubi u prirodi uz sva tehnička pomagala koja imamo“, rekao mi je dok smo stajali na livadi, okruženi zelenilom i žuborom slapova. „Ali je vrlo sigurno da smo se izgubili u gradu i da se ne znamo vratiti u prirodu.“
Najbrži način da nađemo taj put nije uz pomoć kompasa ni sata ni sunca ni sjene. „Nakon odlaska iz grada u prirodu, prva stvar koju bismo uvijek trebali napraviti jest da hodamo bosi“, objasnio mi je. „Time ostvarujemo najprirodniji kontakt sa zemljom i biljem. Zemlja će apsorbirati sav naš negativni elektricitet, svu našu negativnu energiju, a bosim hodanjem rješavamo se i strahova od insekata, zmija i ostalog.“
Time smo stigli i do lekcije broj dva: u prirodi nema mjesta za negativno razmišljanje i strah. Kako mi je objasnio Anton, kad projiciramo negativne scenarije, susrete sa šumskim zvijerima, ubode ili ozljede, veći su izgledi da će nam se upravo to i dogoditi. „Prema zakonu privlačnosti, ono čega se najviše bojimo ćemo i privući. Prema tome, moramo unijeti vedro razmišljanje, moramo si reći: uživat ću hodajući po prirodi. Odmah se stvori druga energija.“ A jedan od načina na koji to možemo postići, saznala sam dalje, jest da naučimo duboko disati.
Sljedeći Antonove upute izula sam cipele, sjela na travu i zajedno s ostalim članovima grupe zatvorenih očiju počela svjesno udisati svježi zrak. Najprije smo izveli veselu vježbu disanja u kojoj smo oponašali glasanje ptice, a potom smo počeli i duboko disati. Doista, u tom kontaktu s tlom i uz svjesno disanje bilo je teško zadržati napetost svakodnevice. Prožeo nas je duboki mir.... I još dublja glad.
Vrijeme je brzo prolazilo, a ako smo željeli utažiti tu glad, morali smo krenuti i s posljednjim dijelom programa – kuhanjem u prirodi. Budući da se u prirodi ništa ne događa odmah, već se za sve treba potruditi i imati strpljenja, nije bilo vremena za odugovlačenje.
Zajedničkim smo snagama skupili suhe grančice, na čistini uz rijeku zapalili vatru i postavili lonac za kuhanje. Prva na repertoaru bila je juha od koprive, potom ražnjići s osjakom, salata od divlje potočarke i ukusne pogačice s lanom. Uz pomoć već dobro uigranog tima, koji se uz prijatelje i suradnike sastoji i od njegove supruge i troje djece, Anton nam je začas spremio ukusni obrok u nekoliko sljedova. Morala sam priznati: ručak skuhan u prirodi, od sastojaka skupljenih u prirodi, pojeden na malom drvenom moliću uz predivnu rijeku – imao je doista poseban okus.
Na povratku kući razmišljala sam kako se usprkos ranom ustajanju, vožnji iz Zagreba i mnoštvu intervjua, nakon ovog dana provedenog u prirodi osjećam odmorno i lagano.
.png)
.png)
