Priča o Billu i Hilary
Bill i Hillary Clinton puno su puta ispričali priču o svojem prvom susretu. Zurili su jedno u drugo u knjižnici Pravnog fakulteta na Sveučilištu Yale dok se Hillary nije odvažila i pristupila Billu. „Čuj, ako ti i dalje budeš ovako buljio u mene i ja ti uzvraćala pogled, možemo se i upoznati. Ja sam Hillary Rodham. Kako se ti zoveš?“ Bill joj je odgovorio da se ne može sjetiti svojeg imena. Bio je to obostrano tako jak prvi dojam da je utjecao na američku, pa i svjetsku povijest.
Vjerojatno ste se i vi barem jednom našli u situaciji da osoba koju prvi put u životu vidite na vas ostavi jak dojam. Mnogi supružnici prepričavaju da su prvi put kad su se susreli osjetili leptiriće u trbuhu, ili čak da se poznaju cijeli život. Moguće je i obrnuto – da vam se netko ne svidi na prvu loptu, da odmah osjećate odbojnost ili suzdržanost koju ne možete racionalno objasniti. U svakom slučaju prvi susreti često su emocijama i značenjima nabijeni događaji koji postavljaju temelje budućeg odnosa. Znanstvenici su ustanovili da naš mozak brzinski skenira neznanca s kojim dođemo u kontakt, slažući kolaž od svih signala koje odašilje prema nama. Tijekom susreta o dotičnome gradimo dojam koji je kao digitalna fotografija – odmah je razvijena, nikad sasvim ne izblijedi i bilježi mnogo točnih podataka.
Brojna su istraživanja potvrdila tu moć prvog dojma. U jednom je istraživanju skupina običnih građana bez psihološkog obrazovanja gledala videosnimke od 20 do 32 sekunde u kojima su se predstavljali kandidati za posao. Potom su sudionici istraživanja izradili male psihoprofile kandidata ocjenjujući njihovu simpatičnost, samouvjerenost i drugo. Iste su kandidate analizirali stručni ispitivači u 20-minutnim intervjuima. Na iznenađenje znanstvenika, obični su građani profilirali kandidate vrlo slično stručnjacima iako su ih vidjeli samo na kratkim filmićima.
Smiješak otvara vrata
Topao ili piskutav glas, smrknuto ili vedro lice, uredna ili zgužvana košulja, spuštena ili podignuta ramena – svi ti podaci istovremeno pogađaju naša čula i navode nas na munjevit zaključak: ovaj nam je prodavač osiguranja sumnjiv, ovog autostopera nećemo povesti, ova bi nam djevojka bila dobra cimerica. A taj se proces zbiva velikom brzinom: osnovni sud o novom poznaniku – je li za nas opasan ili bezazlen – donosimo u tri prve sekunde. „Razvili smo sposobnost brze procjene hoće li nam neznanac nauditi ili će nam koristiti. Ta je sposobnost nekad bila važna za preživljavanje“, kaže Nalini Ambady, profesorica psihologije s Tuftsova sveučilišta u Medfordu.
Moć munjevite prosudbe nalazi se u starom, primitivnom dijelu mozga, koji dijelimo sa životinjama. Taj nagon pomaže živim bićima da se zaštite u svijetu grabežljivaca i plijena. Ta je sposobnost važna i u civilizaciji, ali u manjoj mjeri nego u divljini. Danas prijetnje za ljudsko blagostanje dolaze u puno složenijim oblicima – putem političkih odluka, kretanja na burzi, promjena u tečaju valuta i troškova života. Ipak, i dalje je itekako važno točno procijeniti ljude koji nam ulaze u život.
Prema Ekmanovu saznanju ljudi su uspješni u brzom čitanju lica, pod uvjetom da je izraz iskren. Neki izrazi lica mogu se namjestiti snagom volje, ali neki su pod kontrolom autonomnog sustava, koji automatski izražava emocije. Takav je gnjev, kod kojega se usne spontano sužuju, što je teško postići namjerno.
Druge se emocije, poput radosti, mogu lakše odglumiti jer za dovoljno uvjerljiv smiješak nije potrebno mnogo napora, kaže američka psihologinja Maggie Pazian u reviji Psychology Today. A da bismo mogli razotkriti onoga tko glumi emocije, potrebno je uvježbano oko. „Za dobro procjenjivanje osobnosti nije dovoljno biti bistar nego treba imati iskustva s ljudima.
Tko provodi više vremena njegujući odnose sposobniji je za pravilne brze prosudbe“, poručuje David Funder, profesor psihologije sa Sveučilišta u Riversideu. Funder je istraživanjima utvrdio da dva promatrača često dolaze do jednakog zaključka o trećoj osobi te da se njihovi zaključci podudaraju s njezinom psihološkom procjenom same sebe. „Razumije se, ponekad pogriješimo, ali češće smo u pravu.“
Prvi dojam za cijeli život?
Za stvaranje prvog dojma potrebno je vrlo malo vremena, a njegove su posljedice dugotrajne. Ako se dvoje ljudi jedno drugome u početku dopadnu, vjerojatno će im odnos napredovati, bilo da je riječ o prijateljstvu, ljubavi ili poslovnom partnerstvu. Ako makar jedno prema drugome osjeti odbojnost ili skepsu, veza će teško funkcionirati.
„Temelji odnosa postavljaju se zapanjujućom brzinom“, kaže Michael Sunnafrank, profesor komunikacije na Sveučilištu u Duluthu i voditelj istraživanja objavljenog u magazinu Journal of Social and Personal Relationships. Sunnafrank je sa suradnicima proučavao 164 studenta tijekom devet tjedana. Budući da su uglavnom vrlo društveni, studenti su se pokazali valjanim uzorkom za testiranje teorije o važnosti prvih minuta kontakta za daljnje odvijanje odnosa. Prema Sunnafranku, već iz početne komunikacije moguće je predvidjeti kakav će biti odnos, dok daljnje ophođenje ne utječe puno na njegove značajke. Studenti su u istraživanju bili potaknuti da se druže u parovima tijekom devet tjedana, a bît njihovih međusobnih odnosa bila je uvelike određena prvim kontaktom i prvim dojmom.
Studenti su prvog dana nasumce spojeni u parove istog spola, jer bi parovi različitih spolova bili neprikladni za to istraživanje. Neki bi sudionici bili suzdržani prema drugom članu para ako su u vezi, dok bi neki prema partneru mogli gajiti samo ambicije za seksualnu vezu, uz mogućnost brzog razočaranja i zamjeranja u slučaju odbijanja. Uklanjanje elementa spolne privlačnosti učinilo je rezultate istraživanja čišćima.
Nakon sparivanja, studenti su zamoljeni da se upoznaju sa svojim parom, s time da su neki parovi za upoznavanje dobili tri, neki šest, a neki deset minuta. Nakon uvodnog razgovora, sudionici su (svaki zasebno) bili upitani što predviđaju za budući odnos s drugim članom para. Svatko je dobio mogućnost procijeniti razvoj odnosa prema jednoj od šest kategorija, od poznanstva „na bok“ do prisnog prijateljstva. Uz to, svatko je ispunio nekoliko upitnika u kojima je okarakterizirao osobu koju je tek upoznao.
Međutim na kraju istraživanja ispostavilo se da je prvi dojam prevladao nad kasnijim iskustvima. Mišljenja formirana u prvim minutama kontakta nisu bila bitno razvodnjena ni nakon devet tjedana druženja.
„Zaprepastilo me to što nakon svih tih prilika za temeljito upoznavanje početni dojmovi zadržavaju tako jak utjecaj“, napomenuo je Sunnafrank. I nije bilo bitno je li uvodni kontakt trajao tri, šest ili deset minuta. „Učinak je bio jednako snažan nakon tri i nakon deset minuta. Vjerojatno bi bio dovoljan i sam prvi pogled“, kaže Sunnafrank.
Dovoljno je jedno „ne“
Očito je da u hipu donosimo zaključak o tome kakav tip odnosa (ili odsutnost odnosa) želimo s ljudima koje susrećemo. Ako se zaključci i želje podudaraju, sve je jasno. No što ako se osoba A sviđa osobi B, a osoba B se ne sviđa osobi A? Onda će biti onako kako želi osoba koja ima negativno stajalište! Dovoljno je da se jedna polovica para ne želi zbližiti s drugom, neovisno o tome koliko je druga strana zainteresirana.
„Ako jedna osoba odluči da se ne želi zbližiti s drugom, ograničit će komunikaciju s njom već od početka. I pri kasnijim susretima slat će joj znakove manjka zanimanja tako što će je zaobilaziti i gledati u drugom smjeru“, opisuje Sunnefrank. Ignorirani se može neko vrijeme pokušati nametnuti, ali dugoročno nema izgleda u srazu s onim tko nije zainteresiran. Na taj način nezainteresirani prevladava. Dakako, pravilo o premoći prvog dojma ima iznimaka. Svatko je od nas naknadno zavolio nekoga tko mu se isprva nije sviđao, i obrnuto. Također, krupni događaji poput nevjere ili pružanja pomoći u krizi mogu izvrnuti odnos naglavačke. No u odsutnosti upečatljivih novih momenata, prvi dojam kod većine ljudi postavlja trajnu smjernicu odnosa.
Jesu li zaključci izvedeni iz prvog dojma ispravni? Nije li uputnije zanemariti nagonsku reakciju i dati novoj osobi, mjestu ili situaciji još jednu priliku da se pokaže u pravom – dobrom ili lošem svjetlu? Ne treba li proučiti sve dostupne podatke? Naravno, ovisi o situaciji i okolnostima, ali u pravilu bismo trebali naučiti vjerovati prvom dojmu.
Analiza guši spoznaju
U knjizi Blink: Thinking Without Thinking (Treptaj: mišljenje bez mišljenja) američki autor Malcolm Gladwell poručuje da je u procesu odlučivanja poželjno izdići se iz buke koju stvaraju misli. Pritom se poziva na anegdote koje upućuju na izvanrednu ljudsku sposobnost odlučivanja na nesvjesnoj, nagonskoj razini.
Gladwell navodi primjer Johna Gottmana, psihologa koji proučava bračne odnose. Jednosatnim slušanjem običnog svakodnevnog razgovora između muža i žene Gottman predviđa s 95-postotnom preciznošću hoće li biti vjenčani i za 15 godina. Ako ih sluša dva sata, preciznost opada na 90 posto. Budući da već u prvom satu detektira sve relevantne podatke, podaci do kojih poslije dolazi manje su relevantni, ali toga nije odmah svjestan pa i njih uzima u obzir, što mu smanjuje preciznost.
Točnija dijagnoza
Takvu je pojavu Gladwell opazio i kod liječnika tvrdeći da su njihove dijagnoze često točnije ako u obzir uzmu manji opseg informacija. „Točnije se prosudbe donose na temelju jednostavnih i oskudnih informacija, suprotno uobičajenom vjerovanju da je količina prikupljenih podataka proporcionalna ispravnosti dijagnoze“, piše Gladwell. Svoju tezu potkrepljuje opisom velike čikaške bolnice Cook County u kojoj je prije nekoliko godina uprava promijenila način dijagnosticiranja srčanog udara. „Liječnicima je rečeno da prikupljaju manje podataka i fokusiraju se na svega nekoliko ključnih znakova kod pacijenata koji trpe bol u prsima, kao što su krvni tlak i EKG, te da zanemare sve ostalo, primjerice pacijentovu dob, težinu i povijest bolesti.“ Gladwell smatra da je Cook Country tada postao jedna od najboljih bolnica u SAD-u za dijagnosticiranje srčanog udara.
Osluškivanje poruka koje nam šalje podsvijest u nekim se slučajevima isplati više od razumskog prebiranja po gomili podataka. Intuicija je oruđe kojim naš mozak ubrzano prikuplja podatke i izvlači zaključke kad nema vremena za analizu. Čak i kad za nju ima vremena, analiza ne dovodi nužno do veće točnosti. Zastoj ili smetnje pri odlučivanju pod utjecajem navale nepotrebnih podataka Gladwell naziva „analitičkom paralizom“. Toj mentalnoj paralizi ne podliježe onaj tko uzima u obzir samo nužne podatke, a na njih ne upozorava razmišljanje već – intuicija. Tu moć brze i neposredne spoznaje nosimo u mozgu od pretpovijesti, kada nam je bila od životne važnosti. Samo je trebamo razbuditi i upregnuti je za svoju dobrobit.
.png)
.png)
