Uspjeh nije jednoznačna kategorija. Nekom je to napredovanje u karijeri, nekom velika obitelj s puno djece, nekome trećem putovanja po cijelom svijetu. Svako od nas ima specifičan splet vrijednosti, životnih iskustava, osjećaja, uvjerenja koji ga čine upravo takvim kakav jest i svatko ima svoju definiciju uspjeha. Naravno, ne govorimo o uspjesima koji su unaprijed dogovoreni, pomno promišljeni i mjerljivi kao u poslovnom kontekstu, kad se cijeli tim dogovara o parametrima na temelju kojih će znati je li uspio ostvariti cilj ili nije.

Osobna stvar

Govorimo o subjektivnom osjećaju svakog od nas. Na temelju njega vrlo često procjenjujemo uspjeh druge osobe. Primjerice, jedna naša poznanica, koja je ostvarila vrlo uspješnu karijeru, vrlo je sažaljivo gledala na prijateljicu kućanicu s petero djece: „Jadna, zatrpana kućanskim poslovima i djecom, nikad se neće ostvariti u poslu.“ Kućanica je pak sažaljivo gledala nju, govoreći: „Jadna, nema vremena za zasnivanje obitelji, nikad se neće ostvariti kao majka.“

Međutim, katkad uspjeh definiramo nesvjesno se oslanjajući na tuđa uvjerenja, možda baš ona koja su trenutačno na cijeni u društvu. Upravo zato ljudi često imaju problema s poimanjem vlastitog uspjeha. Primjerice, u našem psihoterapijskom i edukativnom radu polaznici i klijenti često zakažu na jednostavnom pitanju: „Koji su vaši uspjesi u životu?“ Isprva smo se čudile što je odgovor često bio šutnja, grčevito razmišljanje, mucanje, skromno odricanje od svakog uspjeha. Razlog je nerijetko u tome što ljudi svoje uspjehe smatraju nečim normalnim.

Ako većina postiže isto što i oni, te domete teško će opisati kao uspjeh. No ako, primjerice, osoba koja se boji visine prevlada taj strah i skoči padobranom, znači li to da to nije uspjeh samo zato što mnogi skaču padobranom bez straha? Ili, ako netko zaradi dovoljno da si osigura solidnu kvalitetu života, da to nije uspjeh samo zato što su i mnogi drugi to ostvarili? Zasigurno - ne.

Zabrana na uspjeh

U transakcijskoj analizi (psihoterapijski pristup) istražujemo zabrane koje smo nesvjesno usvojili u djetinjstvu, a jedna je od njih i „zabrana na uspjeh“. Ona se razvija u najranijoj dobi, kad dijete iz nekog razloga zaključuje da nije vrijedno uspjeha. Dijete taj obrazac ponašanja najčešće usvaja kad se roditelji na bilo kojoj razini osjećaju ugroženo njegovim uspjehom. Primjer može biti kompetitivan otac koji sina vodi na tenis i sa žarom mu pokazuje kako se igra sve dok učenik ne nadraste učitelja.

Tada se otac počinje ljutiti, vikati na sina, ukazivati mu na sitne nepravilnosti na koje nitko drugi ne obraća pažnju. Sin na nesvjesnoj razini može donijeti odluku da neće biti bolji od oca, jer je to način da zadrži njegovu pažnju, a na dubokoj razini stvoriti uvjerenje da je zaštićen i siguran samo kad je lošiji od tate. Poslije u životu to nesvjesno uvjerenje može prenijeti na stvarne životne situacije u kojima će sam sebe sabotirati i redom doživljavati neuspjehe. To mu može postati ustaljen način ponašanja koji će ga onemogućavati u razvijanju njegovih kapaciteta i potencijala.

Neću biti bolja od mame da bi se ona dobro osjećala

Drugi je primjer majka koja je proživjela teško, traumatično djetinjstvo. Kao djevojčica živjela je u patrijarhalnoj obitelji, u kojoj je školovanje prvenstveno bilo namijenjeno muškim potomcima. Živjelo se vrlo teško, osjećale su se posljedice Drugoga svjetskog rata. Stoga je ona rano otišla iz rodnog mjesta i bila prisiljena zaposliti se. Danas je, duboko na nesvjesnoj razini, ljubomorna na svoju djecu koja žive u dobrim imovinskim prilikama. Ta ljubomora očituje se na neverbalnoj razini na razne načine pa postoji velika mogućnost da njezina djeca razviju zabranu na uspjeh. Kad bismo tu zabranu verbalizirali, ona bi mogla glasiti: „Moja mama imala je teško djetinjstvo te nije imala prilike školovati se i ostvariti karijeru kakvu zaslužuje. Neću biti bolja kako bi se moja mama dobro osjećala.“

Moglo bi se dogoditi da se ta mlada osoba odlično pripremi za ispit na fakultetu, a onda baš to jutro ne čuje sat ili da pripremi odličnu prezentaciju, a onda je zabunom izbriše. Ako se takve koincidencije često ponavljaju, one mogu upućivati na zabranu na uspjeh.PageBreak

Razlog za neuspjeh

Svatko bi trebao osvijestiti svoje uspjehe. Predlažemo vam da popisujete svoja životna ostvarenja i uspjehe na dnevnoj razini. Kad malo bolje promislimo, nije li ukusan ručak također uspjeh? A takvih je uspjeha bezbroj. Ako počnemo obraćati pozornost na takva postignuća, shvatit ćemo da smo svi u nečem uspješni.
U situacijama kad ne uspijevaju, ljudi se trebaju zapitati traže li uvijek razloge svojih neuspjeha izvan sebe. To je jedan od obrazaca koji mnoge priječi da se pokrenu prema željenom cilju.

Primjerice, mlada žena koja želi pokrenuti vlastiti posao ne čini to jer nema podršku okoline. Smatra da ne može uspjeti ako drugi ne odobravaju njezinu inicijativu. Na taj način ona uzrok svog neuspjeha pripisuje drugima, a ono što joj se događa samo je posljedica toga. Isto čini i student koji, izgubivši godinu, kaže da se to dogodilo jer nema uvjeta za učenje. Živi s velikom obitelji pa se ne može koncentrirati. Osobama iz ovih primjera zajedničko je što „žive u posljedici“, tj. uzrok svog neželjenog stanja traže u drugima. Time se stavljaju u položaj žrtve, a uloga žrtve vrlo je pasivna.

Oni koji žive u uzroku i oni koji žive u posljedici

Kad nasuprot tomu „živimo u uzroku“, razloge svog neuspjeha ponajprije tražimo u sebi. Istražujemo što sami možemo promijeniti, kakav izbor imamo u danom trenutku te obraćamo pozornost na ono na što možemo utjecati, ne čekajući druge da se promijene i učine nešto za nas. Naravno, to ne znači da smo Pale sam na svijetu. Smijemo i možemo tražiti pomoć, ali ne bismo trebali računati na nju toliko da naš uspjeh ovisi o tome. Dakle, ako nas netko odbije, krenut ćemo dalje i potražiti druga rješenja, ne odustajući zbog prepreka na koje smo naišli i ne okrivljujući druge za svoju tešku sudbinu. Umjesto toga usmjerit ćemo se na cilj i ići prema njemu.

Banalan primjer koji pokazuje živimo li u uzorku ili u posljedici naša je reakcija na vremenske prilike. Kako ćemo se postaviti prema činjenici da nas određeno vrijeme čini bezvoljnima i pospanima? Ako živimo u posljedici, okrivljavat ćemo ga i prepustiti se lošem raspoloženju, no ako shvatimo da o nama ovisi kako ćemo pristupiti tom danu, bez obzira na tmurne oblake, time će se naš položaj promijeniti. Biti u uzroku znači odabrati; možemo nastaviti ležati i žaliti sami sebe svjesni činjenice da to sami biramo ili možemo izaći na kavu s prijateljima, otići u kupnju, upaliti svjetla u stanu, pustiti glazbu u kojoj uživamo, napuniti kadu i uživati u toploj kupki, pospremiti stan, pogledati dobar film… Ljudi koji žive u uzroku znaju da oni biraju. Ljudi koji žive u posljedici misle da za njih drugi biraju.

Ovisi o nama

Kakve to ima veze s uspjehom, zapitat ćete se. Ako tako razmišljamo dok postavljamo cilj i ostvarenje nam u prvi mah ne ide od ruke, odustat ćemo od njega mireći se s idejom da do toga i ne možemo doći. Kad smo, naprotiv, svjesni da ostvarenje našeg cilja ovisi samo o nama, fleksibilno mijenjamo put do uspjeha. Ako nas ono što činimo ne vodi onome što želimo, mijenjamo strategiju i počinjemo činiti nešto drugo. Postavljanje ciljeva važan je građevni element na putu do uspjeha. Oni su nam putokaz na tom putu. Ako ne znamo kamo idemo, kako ćemo znati da smo tamo došli? Postavljanjem ciljeva koncentriramo energiju i pozornost na ono što želimo postići.