Odluka je na nama
Na opraštanje se poziva u skoro svim dijelovima svijeta. Njegovu važnost ističu brojni mudraci i duhovni vođe svih povijesnih razdoblja, a i mnogi su se znanstvenici tome posvetili u novije vrijeme. Društveno okruženje oblikuje naše poimanje važnosti i potrebe za davanjem, ali i traženjem oprosta. Tako, primjerice, djecu odmalena potičemo da nakon svađe jedni drugima pruže ruke, traže oprost i da ga znaju primiti, u nadi da će im to pomoći da postanu otporniji na nepravde tijekom života, ali možda, što je još važnije, postanu puni milosrđa, suosjećanja i razumijevanja.
No neke kulture potiču (krvnu) osvetu (primjerice, vendettu na Siciliji), kada povrijeđena osoba dobiva punu podršku okoline u uzvraćanju udarca. S druge strane, neke kulture s tradicijom nenasilja, što uključuje hinduizam, budizam, džainizam, možda neizravno i prisiljavaju povrijeđenu osobu da oprosti i zaboravi jer se to od nje očekuje. Ni to nije dobro, jer ako osobi to prirodno ne polazi za rukom, možda će se još teže nositi s lošim osjećajima. Za opraštanje je potreban određeni stupanj snage i zrelost, a koliko je to plemenita karakteristika, pokazuje poznata izreka koja kaže kako je griješiti ljudski, a opraštati božanski.
Kad počnemo razvijati sposobnost opraštanja, postupno se uzdižemo iz sfere nelagode, tjeskobe i bolesti prema emocionalnom, mentalnom, tjelesnom i duhovnom zdravlju. Mi sami trebamo odlučiti hoćemo li se slatko osvetiti ili osobnom preobrazbom smoći snage da iz dubine vlastitog bitka okrenemo drugi obraz.
Žene lakše opraštaju
Opraštanje se ne događa u jednom trenutku, prvo je potrebno raditi na sebi. Do samog opraštanja dolazi kada povrijeđena osoba unaprijedi svoje osjećaje, razmišljanje i ponašanje te, poučena gorkim iskustvom, postane bolja i snažnija. Dakle, karakterizira ga pozitivna unutarnja promjena povrijeđene osobe u odnosu na osobu koja ju je povrijedila. Prema razvojnom psihologu Robertu Enrightu sa Sveučilišta Wisconsin-Madison, opraštanje je spremnost da se odreknemo prava na ogorčenje, negativnu procjenu i ignoriranje osobe koja nas je neopravdano povrijedila, razvijajući pritom ono što ta osoba možda nije zaslužila – suosjećanje, velikodušnost, pa čak i ljubav.
Lako je tražiti oprost, no trebamo se zapitati jesmo li sami voljni oprostiti sebi i drugima. Zanimljivi su rezultati istraživanja Julie Exline, profesorice psihologije na Sveučilištu Case Western Reserve, prema kojima muškarci teže opraštaju nego žene, no pripadnici oba spola ipak lakše oproste ako se stave u situaciju da su i oni sami mogli počiniti slično djelo.
Mnogi se boje oprostiti jer misle da bi time opravdali osobu koja ih je povrijedila. Još jedna pogreška koju mnogi čine jest izjednačavanje opraštanja i pomirenja (primjerice, u slučaju bračne nevjere i svađe). Zbog toga im se čin opraštanja čini još težim pa nerijetko i odustanu od njega. No važno je znati kako je opraštanje moguće bez potpunog procesa pomirenja. Bračni partneri mogu nakon razvoda živjeti udaljeni stotinama kilometara, ali ako jedno drugom nisu oprostili, vječno će se prisjećati svih negativnih situacija te ih ponovno proživljavati. Na neki način dio njihove energije ostat će zarobljen u prošlosti i kočiti njihov daljnji rast.
Prije nego što krenemo put osvete, trebamo iskopati dva groba
Kako bismo bili u stanju oprostiti, moramo biti snažni, a do tog stanja nema prečaca, potrebno je uložiti puno energije u rad na sebi. No, krenete li tim putem, poboljšat ćete i psihičko i fizičko zdravlje. Osim što nas želja za osvetom spušta na razinu onih koje preziremo, istraživanja su dokazala da osveta zapravo pojačava stres te šteti našem imunosnom sustavu i zdravlju. Dakle, Konfucije je bio u pravu kada je savjetovao da prije nego što krenemo na put osvete trebamo iskopati dva groba.
Naime, zadržavanje zamjerki, srdžbe, tuge te ostalih osjećaja i misli povezanih sa situacijom može poremetiti rad endokrinog sustava te prouzročiti povišeni krvni tlak, ubrzano disanje te poremećaje spavanja. Nekada, zbog situacija u kojima smo bili povrijeđeni i izgubili povjerenje u ljude, zaziremo od društvenog života, tj. pogoršava se kvaliteta međuljudskih odnosa. Posljedice neopraštanja na naše zdravlje najbolje možemo usporediti sa situacijom kada netko popije otrov i čeka da onaj drugi, onaj kojemu ne možemo i nadasve ne želimo oprostiti, od otrova strada. No, tko doista strada? Taj otrov možemo poistovjetiti sa svim toksičnostima koje se razvijaju u nama – i u umu i u tijelu. Dakle, sam čin (ne)opraštanja najviše utječe na nas same.
Budisti, poznati po širenju ideje nenasilja, čin neopraštanja zorno opisuju kao situaciju kada netko hoće žeravicom pogoditi osobu koja joj je nanijela zlo. Naravno da će sebe pritom opako opeći, a možda neće ni uspjeti baciti žeravicu. Dakle, svojim razmišljanjima prije svega uništavamo sebe, a ne drugoga. Neopraštanjem zadržavamo misli koje su toksične za naš um. Budući da je um vladar i našeg tjelesnog zdravlja, toksičnim mislima izazivamo i toksičnost svoga organizma, iz čega se s vremenom mogu razviti mnoge bolesti. Kakve nas god nepravde snašle, trebamo znati kako ih otpustiti iz svog uma i srca. Dopustimo li svim negativnim mislima i emocijama da nastave obitavati u nama, kao da ih potičemo na daljnje jačanje i širenje.
Naše stanje uma i emocija najčešće ne utječu na osobu koja nas je povrijedila. Sve se to događa u nama. Možda osoba koja nas je povrijedila toga nije ni svjesna, možda je nije briga, a možda je čak i peče savjest zbog toga, ali istodobno ne osjeća potrebu da nam se ispriča i zamoli nas za oprost. Kad to osvijestimo, shvatit ćemo da je za nas najbolje da otpustimo sve zamjerke i bol, koliko god nam se to u prvi tren činilo teško. No ako se čin opraštanja događa samo na mentalnoj razini (umnoj), možemo lako upasti u zamku i uvjeriti sebe kako smo zaboravivši oprostili, no zapravo negiramo ili potiskujemo nesvjesnu ljutnju, zamjeranje ili tugu.
Opraštanje je vještina koja se uči
Naša reakcija tijekom prisjećanja na situaciju ili osobu koja nas je povrijedila najbolji je pokazatelj jesmo li doista oprostili. Ako se i tada opet „trznemo“, znači da nemili događaj i dalje obrađujemo u podsvijesti te da nismo u potpunosti oprostili. Također, kada nas drugi neprestano povređuju, u nama se može nakupljati ljutnja koju ne znamo otpustiti kroz opraštanje. U takvim situacijama ponekad usmjerimo ljutnju na nedužne osobe – vlastitu djecu, obitelj ili kolege na poslu.
Iako istinsko opraštanje nije lako, jedna struja znanstvenika, na čelu s Fredom Luskinom, profesorom psihologije sa Sveučilišta Stanford, smatra da je opraštanje stvar odluke i dobre volje, vještina koja se može naučiti. Profesor Luskin vodio je istraživanja opraštanja na skupini ljudi koji su izgubili bližnje u sukobima između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj. Otkrio je kako se opraštanje može naučiti te kako su osobe koje su savladale to umijeće bile manje ljutite te optimističnije, suosjećajnije i samopouzdanije.
Faze oprosta
Postoji li neki uzorak opraštanja koji bi nam mogao pomoći da ga lakše shvatimo i još lakše primijenimo kako bismo manje patili? Prema dr. Enrightu, da bi proces opraštanja uspješno završio, potrebno je proći kroz četiri faze opraštanja. U prvoj, fazi razotkrivanja, shvaćamo kako naši nakupljeni negativni osjećaji prema osobi ili situaciji loše utječu na kvalitetu našeg života.
Zahvaljujući tome prelazimo u drugu, fazu odluke, u kojoj odlučujemo da ćemo oprostiti, i to ne kako bismo pogodovali krivcu, nego kako bismo se oslobodili tereta i nastavili sretno živjeti. To se neće dogoditi istog trenutka, ali to je iskra koja pokreće promjenu (nov način razmišljanja, poimanja životnih situacija i sl.) te vodi u sljedeću, radnu fazu u kojoj promatramo nemilu situaciju iz drukčije perspektive – „probavljajući“ je („Zašto je to učinio?“, „Kako li je samo mogla?“) i pokušavajući oprostiti.
U posljednjoj, fazi traženja smisla, pokušavamo otkriti dublji smisao odigrane situacije te shvatiti što možemo naučiti iz nje – iz patničke uloge prelazimo u pobjedničku jer smo naučili nešto novo, nešto što nas je očvrsnulo, što će nam pomoći u životu. U toj fazi dolazi do opraštanja, što nam pomaže da se obnovimo na svim razinama. Ako osvijestimo te faze, lakše ćemo razviti umijeće opraštanja. U tome nam također mogu pomoći pranajame (jogijske tehnike disanja), asane (joga položaji) te vođene meditacije i vizualizacije radi izbacivanja negativnosti te bržeg oporavka na svim razinama.
Punim plućima dalje
Svatko ima izbor između boravka u začaranom vrtlogu boli, zamjerki, ljutnje, ogorčenosti ili izbacivanja tih negativnosti iz sebe i nastavljanja sretnog života. Opraštanje možda neće u potpunosti izbaciti ljutnju iz nas, ali će nam dati slobodu saznanja kako smo puno više od te ljutnje. Kad oprostimo, osjećamo kao da smo se udaljili od svih kaotičnih događanja i osoba koje su izravno ili neizravno prouzročile našu patnju i bol. Osjećamo kao da smo isprali sa sebe i iz sebe sve negativnosti te smo spremni punim plućima krenuti dalje.
Čim se ta promjena prirodno odvije, i zdravlje se odmah poboljšava – raspoloženje nam se popravlja (ljutnja, tjeskoba, depresija postaju blaže), smireniji smo, samouvjereniji, puls nam se usporava, krvni tlak normalizira, manje stresnih hormona kola našim krvotokom, što među ostalim povoljno utječe i na rad mozga – poboljšavaju se koncentracija i pamćenje. Na potonje se nadovezuje i istraživanje Toma Farrowa, kliničkog psihologa sa Sveučilišta Sheffield, koji je pomoću magnetske rezonancije proučavao utjecaje opraštanja na mozak te zaključio da se, kad opraštamo, povećava aktivnost prednjeg režnja mozga, koji je izravno povezan s rješavanjem problema i kompleksnijim razinama razmišljanja.
Kad odlučimo oprostiti, otpuštamo sve negativne misli i osjećaje (zamjerke, tugu i sl.), otpuštamo negativnu, toksičnu energiju iz svog sustava, kao da izbacujemo otrov koji smo popili ili ispuštamo žeravicu kojom smo namjeravali ozlijediti onoga tko nas je povrijedio. Otpuštanjem i opraštanjem riješit ćemo se emocionalnog tereta te okrenuti novu stranicu u životu.
.png)
.png)
