Od toga se ne živi
Veći dio života živjela sam kao u nekom snu – ne mislim pritom da mi je život bio ružičast i bajkovit, već kao da je tu bilo prisutno moje fizičko tijelo, a moja duša, ona prava ja, bila je skrivena u tamnoj, zaboravljenoj spilji, poput ranjene zvijeri. Živjela sam onako kako se to od mene očekivalo, odustajući polako od svojih želja, što zbog nametnutih životnih okolnosti (rat i izbjeglištvo), što zbog krutog odgoja, i tako negdje usput izgubila sebe.
Život je bio samo red, rad, disciplina i odgovornost. Kao dijete samohranog roditelja, imala sam puno ozbiljnije brige nego moji vršnjaci. I što je meni, sanjaru, preostalo nego misliti kako su snovi jedno, a stvaran život nešto sasvim drugo?! Povremeno sam maštala o tome kako ću se jednog dana baviti pisanjem, plesom, aerobikom, studirati književnost, psihologiju, engleski ili geografiju, no ubrzo bih morala prekinuti te rijetke trenutke i uhvatiti se nekog posla. U školi sam bila odlična učenica, pisala sastavke koji su bili hvaljeni i nagrađivani, puno čitala i vjerovala kako ću svijet učiniti boljim mjestom.
Od kuće sam, iz bunta, otišla sa 17 godina, udala se i ubrzo rodila dvoje djece. Život je opet bio samo jedna velika odgovornost i naporan rad od jutra do mraka. Nisam više pisala pjesme, prestala sam i čitati, tek sam tu i tamo znala ubrati poneki cvijet i sprešati ga između listova knjige te ga upotrijebiti za izradu kakve čestitke ili slike od suhog cvijeća. Jer, ne možete sjediti na livadi među cvijećem, gledati oblake, sanjariti i, primjerice, pisati ili slikati kad vas obaveze i posao pritišću i vi jednostavno nemate za to vremena, jer „od toga se ne živi“.
Koža kao odraz duše
Nakon što su djeca malo odrasla i krenula u vrtić, počela sam raditi kao komercijalistica u podružnici jedne strane tvrtke u Karlovcu. Suprug i ja živjeli smo, kao i većina mladih ljudi, po sistemu posao–kuća–djeca–posao, i tako iz dana u dan. Cijelo sam to vrijeme muku mučila s nečistim tenom i aknama i bezuspješno pokušavala sve i svašta. Mjesecima bih otplaćivala skupu kremu ili neki tretman kod kozmetičara ili dermatologa, a rezultati bi bili kratkotrajni ili bi se situacija dodatno pogoršala.
Danas znam da se to moja duša cijelo vrijeme bunila i upozoravala me, no ja nisam više razumjela njen jezik. Nakon otprilike pet godina takvog života došla sam do točke da dalje više nije išlo. Osjećala sam strahovitu potrebu da nešto promijenim u svom životu, ali nisam imala jasnu viziju što bi to trebalo biti i kojim bih putem dalje trebala krenuti. Povremeno bih, onako usput, zavirila u astrologiju, reiki, aromaterapiju, tarot, I-ching, ljekovito bilje… Lutala sam u nadi da ću negdje naići na odgovor, neku smjernicu.
I tako sam, a da uopće ne znam kako, došla na ideju da otvorim svoj butik. Zamišljeno – učinjeno. Osjećala sam se dobro jer sam našla snage za kakvu-takvu promjenu, ali sam neprestano bila u grču hoću li uspjeti, u strahu kako ću platiti najam koji je bio strahovito visok, kako ću nabaviti robu, kako ću isplatiti plaću radnici, i opet sam radila od jutra do mraka, potpuno se oglušujući na tihi vapaj svoje duše. Globalna kriza i strahoviti pad prodaje pogodili su i moj dućančić upravo u trenutku kad sam počela vjerovati da ću nekako isplivati i stati na svoje noge, jer svi su stalno govorili da je svaki početak težak…
Dugovanja su iz dana u dan sve više rasla, više nisam mogla plaćati ni najam, ni robu dobavljačima, cijeli svijet se srušio i bila sam na rubu živčanog sloma. Jedino logično rješenje koje mi se u tom trenutku nametnulo bilo je da nađem posao i nekako otplaćujem nastale dugove.
Zaposlila sam se kao voditeljica nabave u jednoj privatnoj tvrtki u Zagrebu i svakodnevno putovala iz Karlovca u Zagreb, a nakon pola godine preselili smo se u Zagreb. Očajnički sam željela pobjeći od svega, od svih, bila sam potpuno shrvana i krivila sebe što sam tako naivno ušla u nešto tako rizično, što sam ostavila siguran posao i redovite prihode zbog svog nezadovoljstva i potrebe da budem slobodna i tako ugrozila egzistenciju svoje obitelji.
Veliki grad s puno sadržaja
Mislila sam kako će biti lijepo živjeti u velikom gradu koji nudi toliko sadržaja, no nisam ni sanjala da ću na posao putovati još dulje nego iz Karlovca i da ću još kasnije dolaziti kući. Dani su se pretvorili samo u tempiranje toga hoću li stići na vrijeme pokupiti dijete u školi iz dnevnog boravka, hoću li stići skuhati ručak, hoću li stići odvesti sad jedno, sad drugo dijete na slobodne aktivnosti…
Navečer bih, poslije ponoći, padala u krevet poput mrtvaca. Paralelno s tim, moje obaveze na poslu postajale su sve veće jer sam, osim nabave, postala zadužena i za prodaju, a kriza je počela lagano širiti svoje pipke i po toj do tada uspješnoj tvrtki. Plaće su počele kasniti i postajalo mi je sve jasnije da više nećemo moći podmirivati ni stanarinu, ni režije, a kamoli imati za hranu.
Želim još jedno dijete
Sve mi je teže bilo ujutro ustajati i odlaziti u ured. Osjećala sam da trebam reagirati i poduzeti nešto dok je još vrijeme. Mogla sam tražiti drugi posao, ali mi je jednostavno neki unutarnji glas govorio da trebam učiniti nešto sasvim drugačije. Odlučila sam pustiti svoju dušu iz pećine u kojoj se dotad skrivala i pitati je tko je ona zapravo, što je to čime bi se istinski voljela baviti i biti sretna?
Pomalo zbunjena i uplašena, rekla mi je da želi imati još jedno dijete kojem će biti potpuno predana i prisutna u svakom trenutku, da više ne želi živjeti tako, da se želi maknuti od stresa i takvog načina života, da joj treba priroda, pokret, a ne cjelodnevno sjedenje u uredu, autu i boravak u zatvorenom prostoru. Željela je sasvim drugačiji život.
Buđenje iz sna
Odjednom, kao da sam se probudila iz nekog sna i shvatila kakvim životom većina ljudi živi, kako su odvojeni od svog istinskog bića, koliko je moćna sila koja nas je uvjerila da više ne znamo ni disati i da nikako nećemo biti sretni ako nemamo odjevnu kombinaciju po posljednjoj modi, najnoviji model nekog automobila, skup parfem. Svi moraju biti uspješni poslovni ljudi u skupim odijelima, a djeca imati najnoviju kompjutorsku igricu i brendiranu odjeću dok s druge strane ne prestaje ispiranje mozga sveprisutnom krizom.
Odjednom sam osjetila iskonski poriv maknuti se od tog ludila, povući se u neku svoju oazu mira, zaštititi svoju djecu koliko je god to moguće, omogućiti im što zdraviji i prirodniji život. Iako mi nije bilo jasno kako sve to provesti u djelo, odlučila sam je poslušati – ionako nisam imala što izgubiti. Krenuli smo korak po korak: ubrzo sam ostala trudna, suprug je dao otkaz i odlučili smo se vratiti na selo, u okolicu Karlovca, otkud je on rodom i gdje smo imali zemlju. Odlučila sam iskoristiti trudnoću za predah, za stavljanje točke na prošlost i okretanje nove stranice u životu.
Osobna transformacija
Rođena sam u manjem gradu, no još kao dijete često sam odlazila na selo kod roditelja svojeg očuha pa sam praktički odrasla u netaknutoj prirodi: čuvala sam ovce s prijateljima, kupala se na rijeci Korani, provodila sate ležeći u travi i gledajući oblake. Dakle, život na selu nije mi bio stran, ali sada mi je, nakon života u velikom gradu, sve bilo jako čudno. Tišina mi je parala uši, osobito navečer, kada bih legla u krevet. Nije bilo ulične rasvjete, već mrkli mrak. Nisam se mogla opustiti i zaspati, pa sam počela intenzivno čitati i raditi na sebi.
Tako sam kroz treću trudnoću proživjela osobnu transformaciju. Naučila sam osluškivati onaj unutarnji glas koji uvijek govori prave stvari. Naučila sam zastati, pustiti stvari da odu od mene, znajući da će mi se, ako su prave, meni namijenjene, vratiti.... Ponekad me privid da stojim na mjestu dovodio do ludila. A ja sam, zapravo, cijelo to vrijeme rasla...
I tako se, odjednom, dogodilo čudo. Najprije smo kupili nekoliko košnica pčela i upustili se u taj fascinantni svijet. Shvatila sam kako su pčele i ljekovito bilje neraskidivo vezani... i kako to dvoje možemo savršeno objediniti. Moja najbolja prijateljica, aromaterapeutkinja, jedne mi je večeri poslala link na školu u kojoj su upravo tada bili u tijeku upisi za uzgajivače i prerađivače ljekovitog bilja. Iako su nam cijelo vrijeme financije bile nategnute, odlučila sam slijediti svoj unutarnji glas i krenuti u to. U školi sam upoznala sjajnu grupu ljudi i naišla na podršku na svom putu.
Budući da je kod kuće trebalo teoriju provesti u praksu, počela sam oko kuće saditi svoje bilje: matičnjak, kamilicu, ružmarin, lavandu, metvicu, gospinu travu, smilje, ali i voće i povrće. Toliko sam uživala u svemu tome da više nije bilo sumnje – to je to! Dok bih radila sa zemljom, sadila i njegovala biljke, jednostavno sam se napajala nekom pozitivnom, umirujućom energijom i sve je počelo poprimati smisao. Odjednom sam shvatila da sam ispunjena mirom i da se svemir pobrinuo da me vrati tamo gdje trebam biti. Kad je došlo vrijeme prve berbe, odlučila sam dio bilja osušiti za čajeve, a dio macerirati.
Dogodilo se čudo
Kako još uvijek nisam pronašla svoju idealnu kremu, a od komercijalne kozmetike nijedna mi nije odgovarala – redovito bi me od svake pekle oči, a i koža bi se pobunila – odlučila sam isprobati neke recepture i napraviti kremu za sebe. U tom prvom pokusu dobila sam količinu od pet krema, pa sam jednu počela koristiti, a ostale sam darovala. Onda su preko prijatelja i rodbine počeli stizati upiti bih li mogla napraviti ovakvu ili onakvu kremu, ulje, mlijeko za skidanje šminke, melem i sl.
Pozitivne povratne informacije bile su mi snažan vjetar u leđa, pa sam se još dodatno usavršavala u izradi prirodne kozmetike i napravila stranicu na Facebooku kako bi i drugima bio dostupan moj rad. Individualni pristup svakom čovjeku i njegovim potrebama ono je što nam je svima, zapravo, potrebno. Jer nemoguće je da svi imamo samo suhu, normalnu ili mješovitu kožu – tipova kože je onoliko koliko i otisaka prstiju na ovom svijetu.
Takav pristup ne ostavlja mogućnost izrade golemih količina kozmetike, ali pruža mi sjajnu mogućnost da izrazim svoju kreativnost, upoznam nove ljude i, prije svega, osjećaj da činim nešto dobro. Da je moja duša pronašla svoj put, svjedoči danas i moje lice i poruke podrške dragih ljudi koje svakodnevno dobivam.
Više o Tihaninoj kozmetici na www.goo.gl/txuLI