Ulazite li u odnose koji vam štete?

Odgovorni prema sebi

I klijent kojeg sam spomenula razmišlja o svojoj odgovornosti u partnerskom odnosu te se pita bi li bilo pametnije ostati u vezi s djevojkom ili prekinuti jer već neko vrijeme osjeća da mu ona više nije seksualno privlačna te ne uživa u seksualnim odnosima s njom. Često se pita kako bi mu bilo da je u vezi s nekom drugom.

Reakcije roditelja

Treća se klijentica pita je li u redu što ponekad ima seksualne odnose s mužem iako ih u tom trenutku ne želi. To čini jer njemu ne želi „uskratiti“ seks za kojim on ima mnogo veću potrebu nego ona. Pita se bi li trebala preuzeti odgovornost i reći mu svaki put kako se osjeća, no strahuje što bi takvo zauzimanje za sebe moglo učiniti njihovu braku koji joj je središte svijeta.

Spomenuti klijent i klijentice zapravo propituju svoju odgovornost za svoje seksualne odnose, ali i za svoj odnos prema vlastitoj seksualnosti. Što je to što nas oblikuje da budemo takva seksualna bića kakva jesmo? Odgoj u ranom djetinjstvu, prije svega, ima velik utjecaj na naše seksualno formiranje i na (ne)poznavanje i (ne)prihvaćanje vlastite odgovornosti u seksualnim odnosima.

Seksolozi Mariam i Otto Ehrenberg kažu da postoje četiri osnovna načina na koje roditelji reagiraju na seksualnost u svakodnevnom životu u svojim obiteljima, a koji utječu na formiranje seksualnog bića njihove djece: potiskujući, izbjegavajući, opsesivni i ekspresivni.

4 osnovna stava prema seksualnosti

Seksualno potiskujući pristup podrazumijeva da roditelji vrlo jasno daju djeci poruku da je seks loš i neprihvatljiv. U takvim su obiteljima zabranjeni „prosti“ vicevi i riječi te golotinja. Seks se često zabranjuje pa je u kasnijem životu te djece seksualnost obavijena strahom.

Seksualno izbjegavajući pristup podrazumijeva da su roditelji tolerantniji u stavovima o seksualnosti, no pri spomenu seksa su nepristupačni i srame se. Iako nemaju negativne stavove o seksu, izbjegavaju otvoreni razgovor ili ako razgovaraju, to čine u obliku predavanja i edukacije. Nenamjerno izostavljaju komponentu topline i ljubavi u seksualnosti, a djeca to vrlo brzo prepoznaju i usvajaju.

Seksualno opsesivni roditelji gledaju na seksualnost kao ne­što zdravo i dobro, no idu i dalje od toga te seks nerijetko stavljaju u središte obiteljskog života. Nemaju jasan uvid kakvo ponašanje odgovara razvojnoj fazi u kojoj je trenutačno njihovo dijete (npr. ne spremaju časopise s golišavim slikama, nego ih ostavljaju na vidljivim mjestima). Vrlo su liberalni te njihovo ponašanje može preplaviti djecu i posramiti ih.

Seksualno ekspresivni roditelji uspijevaju ugraditi seksualnost u svoj život na uravnotežen način. O seksualnim se temama govori otvoreno kada je prikladno i u skladu s uzrastom djece. Djeci u ponašanju postavljaju razumne granice. Seks prikazuju zdravim i pozitivnim, ali naglašavaju da u njega ne treba srljati.PageBreak

Mnoge moje klijentice prepoznaju neki od opisanih načina reagiranja i kod svojih roditelja. Najmanje se ljudi, nažalost, pronađe u ovom posljednjem, seksualno ekspresivnom načinu, a upravo nam taj pristup može omogućiti najzdraviji način izgradnje vlastite seksualne odgovornosti. Svaki od prva tri načina mogu kod djece izazvati određene inhibicije zbog kojih dijete tijekom odrastanja može zanemariti odgovornost prema svojoj seksualnosti.

Ponekad mi klijentice pričaju da su u mladosti osjećale pritisak vršnjaka i ulazile u odnose iako ih još nisu željele. Bilo ih je, naime, sram reći da ne žele seksualne odnose jer su se bojale da će ih mladići s kojima su se viđale ismijavati ili čak prekinuti vezu s njima. Neke od njih su stoga ulazile i ostajale u odnosima u kojima je seks na neki način bio prisilan i uvjetovan. Zbog toga bi nagomilavale seksualnu frustraciju, a njihovo tijelo pamtilo bi da nije bilo užitka. S vremenom takva žena može izgubiti seksualnu želju ili čak razviti i seksualnu averziju.

Kompleksi koji se odražavaju na seksualnost

Neke druge žene pričale su mi da su u mladosti izbjegavale kontakte s mladićima te da nisu imale nikakva iskustva druženja s njima zbog čega su se osjećale neželjeno i neprivlačno. Zbog toga su mogle razviti komplekse koji se odražavaju i na seksualnost. S obzirom na to da je u našoj kulturi još prisutna ideja da je važno da žena ima partnera i da nije kompletna ako ga nema, mlada žena bez partnera može sama sebe početi doživljavati kao „čudnu“.

To dalje vodi do zatvaranje u sebe, stvara nesigurnost i izolaciju. Svatko od nas može pogledati kakve uspomene nosi iz tog mladenačkog razdoblja i kako su one utjecale na formiranje seksualne odgovornosti prema samima sebi.

Grubo je reći da žene u primjerima koje sam navela nisu odgovorne prema sebi, radije kažem da u toj životnoj fazi nisu imale dovoljno razvijenu odgovornost prema sebi i zato su same sebe ranjavale ulaskom u neodgovarajuće odnose. No ako žena nije imala priliku razviti ili učvrstiti odgovornost prema sebi u mladosti, velika je vjerojatnost da će u odnosima biti opetovano ranjena. Srećom, razvoj seksualne odgovornosti moguć je cijeli život, a neki znanstvenici tvrde da i kao odrasli prolazimo kroz razvojne faze.

Kriza kao prilika

Psihologinja Gail Sheehy opisuje razvojne faze u odrasloj dobi kao niz prolazaka kroz razmjerno predvidljive krize koje pridonose našem rastu. Svaka je kriza prilika da postanemo odgovorniji prema sebi, svom tijelu, svom seksualnom zadovoljstvu i svom partneru. Kad osjećamo da smo na nekom raskrižju, kao spomenuti klijent i klijentice, važno je da što iskrenije sagledamo situaciju u kojoj smo se našli te pokušamo osvijestiti koje su posljedice ponašanja koje ćemo izabrati.

Ne zavaravam se da je to jednostavno, ali baš u tome i jest izazov. Ako smo u stanju odgovorno izabrati ili odbiti određeno seksualno ponašanje, moći ćemo izabrati i odnos u kojem ćemo moći njegovati osjećaj vlastite snage. A odgovornom izboru prethodi preispitivanje o tome što nam čini odnos u kojemu jesmo ili pak što nam čini izbjegavanje odnosa i strah od imaginarne povrede.

Istinski slušati svoje tijelo

Autorica knjige Žensko tijelo, ženska mudrost dr. Christiane Northrup kaže da vježbanje odgovornosti prema sebi trebamo početi od jednostavnih stvari: kad osjetimo umor, trebamo se odmoriti; kad osjetimo potrebu za odlaskom na toalet, treba otići, a ne potiskivati; ako nam se plače, pustiti suze da poteku i uvijek poslušati što nam tijelo govori.

Potom sve to treba naučiti izreći osobi s kojom smo u vezi i jasnije podijeliti što želimo. No isto to trebamo biti spremni čuti i od partnera te naučiti poštovati njegove potrebe. Razvijanjem odgovornosti prema sebi možemo graditi odnose koji će nam dati dugotrajno zadovoljstvo, užitak i spokoj.