Silvija Novak: Pokretačica akcije Cipele 46

Poruka na tramvajskoj stanici

Onda sam odlučila fotografirati taj oglas i staviti ga na svoj profil na Facebooku. I tada se dogodilo nešto posve neočekivano, ali prekrasno - u samo nekoliko sati gotovo 2000 ljudi podijelilo je tu fotografiju, ljudi su masovno počeli zvati gospodina iz oglasa, donositi mu stvari, obuću, odjeći, hranu, novac... sve.

Lavina plemenitih djela

Bio je to početak naše inicijative Cipele 46. Zapravo, nije to bila inicijativa ni akcija, nije bilo nekog višeg cilja osim potrebe da jednom čovjeku pribavimo potrebne cipele. No uskoro je ta naša namjera, sama od sebe, doista prerasla u akciju. Naime, nakon što sam post stavila na svoju stranicu, moje prijateljice Andreja Piskač i Verica Katić nazvale su broj iz poruke. Javio im se gospodin Zdenko i one su ga pitale što mu je potrebno. Nisu bile jedine koje je dirnuo – Zdenku je telefon neprestano zvonio.

Dobio je sve što mu je bilo potrebno, ali njegova je poruka pokrenula lavinu drugih plemenitih djela. Za dva me dana Andreja nazvala i rekla mi da su joj prijatelji počeli donositi odjeću i cipele, da joj je stan zatrpan, a ona ne zna kamo će sa svim tim stvarima. Tada smo odlučili: otvorit ćemo stranicu na Facebooku pod nazivom Cipele 46, putem koje ćemo pomagati ljudima u nevolji.

Uskoro se našem malom timu priključio i Robert Tomašević koji je sudjelovao u snimanju priloga o našoj akciji. Kako se bavi društvenim mrežama i drugim poslovima na internetu, zamolila sam ga da nam pomogne u izradi stranice. Spremno se odazvao i njegovo nam je iskustvo bilo dragocjeno. No i iskustva mojih prijateljica nisu bila zanemariva.

Iako je meni to bio prvi takav angažman, Andreja i Verica su već činile dobro u zajednici. Andreja već godinama sudjeluje u humanitarnim akcijama kluba Rotaract, a tijekom života u inozemstvu volontirala je u pučkim kuhinjama. Verica je, pak, Vukovarka koja je već u ranoj dobi uvidjela kako zajedništvo i malo dobre volje mogu poboljšati svijet, a još od petog razreda osnovne škole sudjeluje u radu Crvenoga križa.

Grašak za ručak

No unatoč tim iskustvima, uopće nismo ni pomišljali da akcija može poprimiti velike razmjere. Ono što je uslijedilo potpuno nas je zateklo. Počeli smo pozivati ljude da nam se jave ako im je nešto potrebno, a broj lajkova je samo rastao. Vrlo brzo su se javljale osobe koje su te potrebe mogle ispuniti. Postalo mi je jasno da svi mi imamo - sve. I doista nema razloga da netko hoda u poderanim cipelama jer svatko od nas u ormaru ima barem nešto što ne nosi i što mu ne treba.

Naša akcija traje godinu dana, svaki dan stavljamo barem jednu objavu i na svaku netko reagira te se pronađe što je potrebno. To me svaki put dirne. Ljudi traže pomoć u obući, odjeći, higijenskim potrepštinama i, nažalost, u hrani. Kad to vidimo, ne možemo ostati ravnodušni te je katkad doista teško ostati imun na potresne ljudske priče. Pogotovo mi je teško kad su u pitanju bolesna djeca kojima roditelji ne mogu priuštiti neku sitnicu. U sjećanju mi je posebno ostala poruka oca koji je zadnjim novcem djeci kupio grašak za ručak. U takvim situacijama razmišljam o smjeru u kojem ide svijet. Kada bi svatko od nas svjedočio ovakvim pričama, shvatili bismo da se uglavnom žalimo na nevažne stvari.PageBreak

Bicikli za klince

No, s druge strane, ovakve nevolje u ljudima bude ono najplemenitije. Primjerice, ovome su ocu naši korisnici odnijeli 17 vreća hrane. Dogodilo se to baš oko Uskrsa i sve nas je dirnulo. Upravo nam takvi primjeri daju snagu i energiju da nastavimo to što radimo. Bilo je zaista lijepih priča. Primjerice, nedavno nam se javila gospođa čija poznanica ima dva mala sina. Dječacima je najveća želja na svijetu bila imati bicikle, ali im mama to nije mogla priuštiti. Nakon što smo to objavili na stranici javili su se ljudi iz cijele Hrvatske i angažirali se da klinci dobiju svoje bicikle.

Jedan je čak stigao autobusom iz Zadra pa sve do Velike Gorice, gdje dečki žive. Prekrasno je biti na početku tog lanca, poslati poruku i pratiti njezin daljnji život. Zna se dogoditi da netko ima potrebnu stvar, a netko drugi ponudi prijevoz. Bilo je i slučajeva kad su se nakon neke naše objave ljudi sami organizirali, skupili stvari i odvezli ih ljudima kojima su bile potrebne, bez obzira na to koliko daleko bili. To su situacije od kojih mi doslovno navru suze na oči. Malo od sreće, a malo od razočaranja što cijeli svijet ne funkcionira tako – a mogao bi!

Stranica Cipele 46

No pomaka u dobrom smjeru ipak ima. Ne javljaju nam se samo mali ljudi, počele su to činiti i kompanije. Javili su nam se iz tvrtke Pet minuta i predložili da zajednički pokušamo razviti sustav koji bi se temeljio na ideji stranice Cipele 46. Portal danas objedinjuje one kojima treba pomoć i one koji tu pomoć mogu pružiti te građanima omogućuje da se povežu. Javljaju nam se i mediji koji žele predstaviti naš projekt, ali i u njemu sudjelovati. Časopis Story je tako prikupio sredstva za kupnju dječjih cipelica, a mi smo pronašli mališane kojima one trebaju.

Budući da i sama radim u medijima, urednica sam programskog sadržaja na zagrebačkom Prvom radiju, dobro znam kakvu moć imaju mediji te smatram da medijske alate treba što više upotrebljavati u plemenite svrhe. Dobri su primjeri kad se udruži cijela zemlja kako bi se neko bolesno djetešce odvelo u inozemstvo na potrebno liječenje. Tada je uloga medija neprocjenjiva.

Pametni telefoni za pametne svrhe

Čini mi se paradoksalnim da svi u džepovima imamo jake i pametne uređaje, a koristimo ih u bezvezne svrhe. Ljudi se često ljute na medije okrivljujući ih za ovo ili ono, a pritom zaboravljaju da su mediji onakvi kakvi su ljudi. Oni su ogledalo društva pa se ne treba ljutiti na njih nego na sve nas. Primjerice, putem medija kakav je Facebook moguće je vrijeđati potpune strance bez ikakva razloga, ali i opskrbiti odjećom, obućom i hranom neku siromašnu obitelj. Pri tome medij nema presudnu ulogu nego mi koji ga koristimo.

To je nešto čemu bi trebalo učiti djecu u školi. Ne zabranjivati im korištenje medija nego ih naučiti kako da ih upotrijebe u plemenite svrhe. Smatram da nećemo zaštititi dijete od opeklina ako mu zabranimo svaki kontakt s vatrom, nego ako ga naučimo kako s vatrom pametno baratati. I upravo tada će znati prepoznati i zloupotrebe.

Netko će reagirati

U današnjem svijetu ima toliko problema da nam je katkad lakše okrenuti glavu od onoga što nas se naizgled ne tiče, no drago mi je da nisam to učinila. Sjećam se kad mi je jedna draga prijateljica pričala o svojoj profesorici hrvatskog jezika koja je rekla da većina učenika neće u rječniku potražiti stranu riječ koju ne razumije. Ali sigurno ima barem jedan koji će to učiniti. I baš taj će napraviti velike stvari u životu. Točno je da većina ljudi neće reagirati, ali naći će se barem jedan koji hoće. Slično se dogodilo s našom stranicom – dovoljno je da reagira mali postotak ljudi pa da se nekome olakša život i uljepša dan.

No važno je napomenuti – nije dovoljno ostati u virtualnom svijetu i podijeliti sadržaj. Treba zakoračiti u stvarni svijet, obratiti se osobi koja je zatražila pomoć i pružiti podršku. I treba se osvrnuti oko sebe, mnogi koji trebaju pomoć, nemaju pristup internetu ni društvenim mrežama. A kad pomognete, osjećaj je sjajan. Zapravo je najbolji osjećaj na svijetu biti zadovoljan sam sa sobom, a ako pomažeš drugima i činiš ovaj svijet boljim mjestom, svakako imaš razloga za zadovoljstvo.

Više na: www.facebook.com/Cipele46?fref=ts i cipele46.org