Zašto se bojimo promjena?

Stvoreni smo da budemo cjeloviti i sretni, stoga su zadovoljstvo, lakoća i životna radost dio naše prirode. No tijekom života, a posebno u djetinjstvu, suočavamo se s mnogim neugodnim situacijama koje nas udaljavaju od naše prirode i čine necjelovitima. Zbog nemogućnosti da sreću pronađemo u sebi, ispunjenje i radost počinjemo tražiti izvan sebe, pa se promjenom vanjskih okolnosti mijenja i naša sreća.

Iako su isprva neugodni i sa sobom donose bol, svi ti događaji vjesnici su promjena koje nam u konačnici život mogu učiniti boljim. Ključ je u tome da promijenimo način na koji ih doživljavamo i shvatimo da su one možda put prema našoj autentičnoj prirodi i iscjeljenju. No kako bismo se otvorili prema promjeni, moramo prigrliti bol koju ona sa sobom donosi. A to nije uvijek jednostavno.

Niska tolerancija na bol

Kad smo bili posve mali, smijali smo se i bili sretni sami od sebe – nismo za to trebali razlog. No kako smo rasli, zbog nesputanosti i ponašanja koje se nije uvijek uklapalo u norme odraslih, često smo bivali kažnjavani, a za neki drugi, nametnuti oblik ponašanja nagrađivani. U podsvjesnom umu zaključili smo da naše prirodno, spontano ponašanje nije ispravno i da ga moramo prilagoditi zahtjevima i očekivanjima drugih jer ćemo jedino tako izbjeći iskustvo boli.

Naša je tolerancija na bol niska, stoga će svaki čovjek učiniti sve kako bi je izbjegao. Sredinom prošloga stoljeća američka obavještajna agencija CIA u sklopu projekta MK Ultra provela je istraživanje o utjecaju boli na ponašanje ljudi. U tu su svrhu usred bijela dana doslovno s ulice otimali ljude svih profila. Potom bi ih izolirali od stvarnosti i izlagali fizičkoj i psihičkoj boli. Kada bi bol postala nesnosna, zatražili bi od njih određeni tip ponašanja koji nije bio u skladu s njihovim etičkim, moralnim ili općenito ljudskim vrijednostima. Slomljeni u boli, u zamjenu za njezino smanjivanje, ljudi su bili spremni napraviti što god se od njih tražilo, pa bile to i najgore strahote.

Radimo što se od nas očekuje

Slično se događa i djetetu koje, za razliku od odrasle osobe, još nema izgrađenu svjesnost. Kad nam se kao djetetu pod utjecajem boli dogodi ovakva dezintegracija osobnosti, postajemo podložni raznim utjecajima i otvoreni različitim vrstama manipulacija. Potpuno nesvjesno odustajemo od sebe i svoje prirode i, umjesto da u životu činimo ono što istinski želimo, počinjemo osluškivati tuđe potrebe i raditi ono što drugi od nas očekuju.

Mislimo da ćemo tako izbjeći njihovo „kažnjavanje“ i da nećemo iskusiti bol. No takav pokušaj izbjegavanja boli zapravo je iluzija jer ništa ne nosi više boli od nerazvijanja vlastitih potencijala i potiskivanja vlastite prirode. Bol koju smo odbili iskusiti na svjesnoj razini ulazi u naš podsvjesni dio, a kako je podsvijest naš operativni mehanizam, bol postaje „pozicija“ iz koje odlučujemo, djelujemo i živimo.

Guranje pod tepih

Odluke koje u stanju dezintegriranosti donosimo i mjesta koja zauzimamo u nastojanju da zadovoljimo ono što se od nas očekuje, nisu naši istinski izbori ni prirodna mjesta. Premda to često pokušavamo, njima ne možemo vratiti izgubljenu ravnotežu niti u njima ostvarujemo mir, već upravo suprotno – oni postaju daljnji, konstantan izvor dezintegriranosti i boli. Što smo kao djeca kroz bol doživjeli veći stupanj dezintegracije, što smo više pogrešnih odluka zbog toga donijeli i više energije i vremena uložili kako bismo održali pogrešne životne strukture, to smo više boli potisnuli u nesvjesno.

Samim time i naši pokušaji da na razne načine bol održimo u nesvjesnom, kako se s njome ne bismo morali svjesno suočiti, bit će naglašeniji. Bavit ćemo se raznim aktivnostima, odavati porocima ili nekim drugim, naoko bezazlenim ovisnostima kojima će biti cilj zaokupiti našu pozornost kako u tišini svoga uma ne bismo čuli bolnu istinu.

No postoji granica dokle naša podsvijest može podnijeti potiskivanje. Nakon nekog vremena bol koju smo akumulirali i koja je godinama ključala u nama počinje poput vulkana izlaziti na površinu. Kada se to dogodi, počinjemo se suočavati sa životnim lomovima, bolnim situacijama koje nam ponekad i vrlo brutalno ukazuju na svu krhkost, besmislenost i neodrživost struktura koje smo izgradili.  PageBreak

Ovakve životne sile koje nas tjeraju na promjenu nose izniman potencijal za iscjeljenjem. Iscijeliti se možemo jedino ako bol s kojom smo se godinama odbijali suočiti izađe na površinu, ako je bezuvjetno prihvatimo te kroz nju prođemo svjesno. Upravo zbog toga naše duhovno biće, koje cijelo vrijeme teži integraciji, sâmo inicira takve situacije koje će to omogućiti – situacije koje će biti dovoljno teške da im se naši kontrolni mehanizmi ne mogu oduprijeti.

Ako se tim silama prepustimo potpuno i s povjerenjem, ako odustanemo od bilo kakvih pokušaja kontrole, svjesnog upravljanja ili usmjeravanja, nakon nekog vremena osjetit ćemo nezamisliv pomak u svjesnosti (jer smo dio sebe zarobljen u potisnutoj boli ovim procesima integrirali). A kad se to dogodi, stvari ćemo vidjeti puno jasnije, povratak na staro ili ponovno pristajanje na iste ili slične kompromise postat će nemoguće, a mi ćemo i u fizičkoj realnosti biti spremni za neku bolju kvalitetu.  

Prilagodba na sve lošije

No u takvim situacijama, kada se počnu događati životni lomovi, većina im se ljudi ne prepušta, nego nastoji učiniti sve kako bi održali strukturu koja ionako odumire. Često i onda kada mislimo da činimo najbolje, suštinski ne prihvaćamo ono što nam se događa te odbijanjem suočavanja s boli blokiramo proces iscjeljenja. Sasvim sigurno nije jednostavno pustiti i ne pokušati pronaći još jedno rješenje za situaciju koja nas je snašla, no često je upravo to ono što moramo napraviti da bismo pokrenuli proces ozdravljenja.

U nekim ćemo situacijama, čineći sve da bismo sačuvali postojeću strukturu, doista uspjeti primiriti situaciju, no bol ćemo potisnuti još dublje u nesvjesno i nakon nekog vremena suočit ćemo se s još većim lomom, još jačim i težim udarcem. Ti će se udarci ponavljati onoliko dugo dok se ne probudimo iz spiritualne amnezije, dok im se ne prepustimo i ne pristanemo na promjenu, jer u suprotnom doista riskiramo ono najgore.

Razlog što većina ljudi odbija prihvatiti promjenu su strahovi od suočavanja s potisnutom boli, nedostatak povjerenja u život, ali i nedostatak energije za promjenu, koju su izgubili u potiskivanju i održavanju pogrešnih životnih struktura. Poput žabe koja se, ne primijetivši da joj se voda stalno zagrijava, živa skuhala, i mi granice izdržljivosti stalno pomičemo i prilagođavamo se na sve gore i sve lošije.   

Pad ega

I kada im je iznimno loše, većina ljudi odbija promjenu nego nalazi niz opravdanja zašto ju je bolje odgoditi i sačuvati postojeće stanje koliko god je moguće. No činjenica je da vrijeme nikad nije dobro niti je ikad pravi trenutak za promjenu onima koji za nju nisu spremni. Dokle god je to tako, nalazit ćemo vrlo logične i smislene razloge koji će nas držati tu gdje jesmo, u sve neugodnijoj, ali poznatoj nam sigurnosnoj zoni. Prema nekim istraživanjima, većina ljudi pristaje na promjenu tek kada im se u vrlo kratko vrijeme dogodi nekoliko iznimno neugodnih i bolnih podražaja jer tek tada njihov ego „pada“.

Tek kada nemamo vremena racionalno procesuirati udarce koji su nam se dogodili, kada smo u svojim argumentima sami pred sobom potpuno razoružani i kada nemamo nikakva prostora za kalkulaciju, otpuštamo sve kontrolne mehanizme, prepuštamo se životnoj sili i tada se uvijek dogodi baš ono što se mora dogoditi. U takvim situacijama iscjeljenja se nerijetko događaju u trenutku, a situacije koje su to potaknule, koliko god bile zahtjevne i teške, ne ostavljaju baš nikakve negativne posljedice.

Bolest kao put

Evo primjera. Jedna je uspješna i javnosti poznata pravnica osvijestila da joj posao (kojim je nastavljala obiteljsku tradiciju, a u suštini nije bio njezin izbor), umjesto ispunjenja sve više postaje opterećenje. Na vrhuncu karijere razmišljala je o odlasku iz odvjetništva i bavljenju nečim potpuno drukčijim, nečim o čemu je maštala još kao djevojčica. No zbog strukture koju je iz pozicije uspješne odvjetnice sagradila i nekih pogrešnih odluka koje su joj ograničile slobodu, stalno je odgađala tu odluku. Na jednom rutinskom liječničkom pregledu dijagnosticiran joj je rak dojke. Kada je saznala tu vijest, bilo joj je jasno da se njezina bolest dogodila kao posljedica neživljenja vlastitih potencijala.

U trenutku je odlučila otići iz odvjetništva i posvetila se isključivo radu na sebi. Kada je nakon mjesec dana ponovila pretrage, na veliko čuđenje liječnika, u njenim nalazima nije bilo ni traga bolesti. No ne samo da je tom jednom jedinom bezuvjetnom odlukom iscijelila svoje tijelo, nego je nakon samo nekoliko dana potpuno neočekivano dobila priliku razriješiti i ostale preduvjete koji su je dotad sprečavali da pokrene posao o kojemu je sanjala.

Bezuvjetno otpuštanje

Takve su stvari izvan sfere racionalnog i događaju se samo onda kada smo spremni bezuvjetno otpustiti sve ono što nije naše i izabrati sebe. A izbor našeg bića uvijek će biti život. Koliko nam god okolnosti bile teške i sputavajuće, valja imati na umu da u tome nikad nismo sami i da ćemo u donošenju pravih odluka uvijek imati podršku božanskoga.

Stoga se ispravnih odluka ne bismo trebali plašiti. Naša sposobnost iscjeljenja (bilo fizičkog ili nekog drugog – jer na duhovnoj razini to je posve isto) ograničena je samo našim umom i nesposobnosti bezuvjetnog otpuštanja i prepuštanja. Okovi života koji nas sputavaju u iskušavanju cjelovitosti i životne radosti nešto je što smo sami sebi stavili oko vrata i uvijek ih, ako tako odlučimo, možemo skinuti.