Važno je gledati ispod površine
Kad ste posljednji put s guštom srkali kakao kroz slamku? Ako je bilo davno ili se uopće ne sjećate, vrijeme je da nešto u svom životu promijenite. Ja sam Kristijana. Autorica sam i vlasnica bloga Od.Ideje.Do.Materije. Na prvi pogled moj život izgleda jednako kao i mnogi drugi s kojima se stapam svakog jutra dok kroz gužvu stižem do ureda. Radim svoj svakodnevni posao, imam obitelj i kućne ljubimce, hobije i prijatelje s kojima provodim slobodno vrijeme.
Ono što se na prvi pogled ne vidi jest moja sklonost da u sve što se događa oko mene proniknem nijansu dublje, da gledam ispod površine, da zastanem kako bih upila život koji se odvija oko mene, da otkrivam nevidljivo i propitujem obično, kao i to što sam u duši još uvijek debeljuškasta curica čupave kose, nemirnog duha i radoznalog pogleda, koja stvara, pjeva, crta, izmišlja priče i grleno se smije.
Od ideje do materijalizacije
Blog koji u šali zovem svojim paralelnim životom rezultat je moje strastvene želje da dio tog nevidljivog svijeta svojim tekstovima učinim dostupnim i svojim čitateljima, da pokažem kako je život mnogo više od onoga čime smo svakodnevno preokupirani. Da inspiriram i motiviram čitatelje da obrate pažnju na scene koje nam često promiču: puž koji prelazi cestu, dijete koje na gradskom trgu prepunom ljudi razgovara s golubom, pogled bake koja na tržnici prodaje lavandu. Sve su to sitnice koje tako rijetko primijetimo, a tako mnogo dobra donose jednom kad dopustimo da nas njihova ljepota preplavi.
Naziv bloga
Kad sam razmišljala kako nazvati blog, imala sam u glavi sliku kreativnog procesa koji se odvija kad god nešto stvaram: bilo da izrađujem nakit, male kućanske predmete ili jednostavno pišem. Najprije postoji ideja koja u meni sazrijeva dok ne postane spremna da se izrazi. Ideja se onda putem medija oblikuje i postaje opipljiva, pretvarajući se u sliku, fotografiju, priču, neko jelo ili konkretan predmet. Bitno je da se zamisao materijalizira. Tada je krug zatvoren, a kreativni proces završen. Tako je nastao naziv bloga: Od.Ideje.Do.Materije.
Moji prvi koraci na blogu bili su klimavi i nespretni. Kao da sam ponovo učila hodati! Moj prvi tekst bio je o vazama za cvijeće koje sam za svoje vjenčanje izradila od starih limenki i špage. Činilo mi se zgodno da blog otvorim kreativnom idejom i prijedlogom kako nešto reciklirati. Vrlo sam brzo prebrodila početničku tremu i opustila se, stranice su se sve više punile tekstovima, a mene su oduševljavali prvi komentari i poruke čitatelja o tome kako ih je neka rečenica ili priča dirnula.
„Prekrasan post! Steglo mi se grlo čitajući.“ LMC
„Ja sam samo zanijemila…“ Ivana
Priča o neuspjelom kolaču
Na blogosferi se uvijek nekako grupiramo po temama. Na primjer, hrana i recepti, uradi sam, kozmetika. Drago mi je kad mi danas kažu kako ne znaju u koju bi me kategoriju svrstali. Moj blog nije tematski jer se ne bavim jednom određenom temom. Pišem o onome što i kako živim. O mjestima koja posjećujem, ljudima koje upoznajem, hrani koju otkrivam, predmetima koje izrađujem.
Kad je riječ o hrani, ne mislim na dijeljenje recepata, time se bave gastro blogeri. Na blogu o hrani nikad nećete naći priču o kolaču koji nije uspio. Za mene to nije neuspjeh, ja sam u tom kolaču vidjela drskog mangupa koji prkosi pravilima i napisala priču o kolaču s karakterom koji je „prekršio sva pravila na koja je naišao, sam je diktirao sastojke, sam je odlučio kakvog će biti oblika, prkosi svima koji otvore frižider i ponosi se sobom“. Nemaju svi privilegij da peku kolače koji žive svoj život.
Zabavno mi je gledati taj proces u meni u kojem se iz, primjerice neuspjelog kolača, rađa cijeli tekst. Inspiracija je došla iz osjećaja koji se u tom trenutku probudio: dragosti prema prgavom djetetu u meni koje se uvijek protivilo životu po pravilima. Osjećaj je potom generirao misao. Jedna misao pokrenula je drugu i odjednom sam u glavi imala kaos. Svoje misli ponekad doživljavam kao neukroćenu djecu koja rade nered na školskom igralištu. Pisanjem im dajem smisao, oblikujem ih u rečenice i smirujem.
Vrlo često indirektno pišem o onome što osjećam. Osobno mi je najdraži upravo taj dio gdje u crtice iz svakodnevnog života ubacujem nešto osobno i intimno. Sudeći prema reakcijama, čini mi se da takvi tekstovi najviše dopiru do publike, iako nisu svi dovoljno otvoreni da ostave komentar na pročitano. Rekla bih da su danas ljudi otuđeni jedni od drugih, pa i sami od sebe te da ih moja neposrednost, iskrenost i otvorenost najviše diraju. Valjda se ugodno iznenade kad vide da sam spremna ogoliti svoju dušu u tekstu, pa su onda i sami spremniji uzvratiti otvaranjem.
Ideja hedonizma provlači se kroz sve teme
„Umjesto da predano radim na poslu, ja sam krenula čitati tvoj blog od početka. Upijam, divim se, osjećam, razmišljam, bilježim, osmjehujem se. Čak su mi i oči zasuzile na jednom mjestu. Ne pratim baš blogove, a još manje ostavljam komentare na istima, najčešće pogledam slike. Tvoj baš ČITAM. Prepredivno pišeš. I kvalitetno. I činiš mi se kao takva osoba“,u jednom od komentara napisala mi je čitateljica Sara.
Akcija po kabinama za presvlačenje
Takav me je stav prije nekoliko mjeseci pokrenuo da nešto što sam godinama smatrala svojim nedostatkom, pretvorim u zabavu i usput svijetom prospem malo magije. Odlučila sam da ću svoje omraženo mjesto u dućanima, svlačionice, oplemeniti lijepim porukama i na taj način smanjiti neugodu mnogim ženama koje ih ne vole poput mene. Znamo da smo mi žene samokritične po pitanju izgleda i da gotovo nikad nismo zadovoljne. Kabine za presvlačenje mnogima su noćna mora jer je osvjetljenje uglavnom loše, ogledala su pod kutom koji ne laska i u takvom skučenom prostoru sve se naše mane vide u krupnom planu.
Okupila sam prijateljice koje su mi i inače velika podrška i inspiracija te smo krenule u napad na trgovine. U svakoj kabini u koju smo ušle ostavljale smo lijepe ohrabrujuće poruke, želeći drugim ženama uljepšati jedan običan dan. Većinu ostavljenih poruka fotografski smo zabilježile, a ja sam, kada je sve bilo gotovo, na blogu objavila priču. Ugodno me iznenadila reakcija ne samo ženske publike i kolegica blogerica, koje su tražile da im pošaljem malo poruka da nastave magiju, nego i muškaraca, koji su bili oduševljeni time što je netko konačno potaknuo žene da preispitaju svoje stavove.
Zabavno je biti ja
Pitaju me poznanici je li mi se promijenio život otkako imam blog. Nije. Blog je bio samo logičan nastavak svih promjena koje su se već bile dogodile u meni. Imati blog znači mi puno više od ukupne vrijednosti tekstova koji su na njemu. On je moja otvorenost svijetu, moja sloboda da se izražavam i moja spremnost da prigrlim sve što svijet ima ponuditi meni. Takva otvorenost uvijek nosi rizik da ćemo biti povrijeđeni, ali je ujedno i jedini način da budemo povezani i osjetimo bliskost s drugim ljudima. Blog je moj poticaj drugima da probude svoju uspavanu inspiraciju i kreativnost, da se prisjete kako je to gledati svijet očima začuđena djeteta.
Na početku, kad su se moja kreativnost i stvaralački nagon tek budili, događalo mi se da se ne mogu koncentrirati na svakodnevne stvari jer svako malo moram zastati i zapisati ideje koje naviru kako ih ne bih izgubila. S vremenom sam se opustila i prihvatila svoj kreativni život kao dar, a ne opterećenje. Takav život trebao bi biti imperativ svima, a ne samo povlastica hrabrih. Ili šašavih?
Više doznajte na www.odidoma.net