Koraci do ponovnog osvajanja svog vremena

Nešto ne valja s ovom slikom mog života

Vrijeme - najveća vrijednost koju najviše rasipamo

Primjećujem da je prošlo deset godina od prve zasade nekih mojih ideja koje su još “na čekanju” kad “bude pravi trenutak”. U međuvremenu su se nagomilale i brojne druge ideje, sve na čekanju, skrivene iza vrata nekog ormara u mislima, i sad sam već u fazi kad na prstima prolazim pokraj toga ormara, da ga slučajno ne okrznem. Bojim se da bi vrata mogla puknuti od pretrpanosti i da bi iza njih mogla navaliti bujica koja bi me preplavila i izbrisala s lica zemlje.

Današnjem je čovjeku vrijeme najveća vrijednost, koju, međutim, rasipa olako poput šarenih pikula... Ako je i jači karakter, i zna postaviti granice drugima, neće moći postaviti granice hrpi informacija kojim ga bombardiraju elektronički mediji iz minute u minutu. Pred nama su hrpe i hrpe sadržaja i materijala koje čekaju svoju obradu, tj. našu konzumaciju, i mozak je sve zakrčeniji poput pretrpanog tvrdog diska računala, operativne memorije sve je manje i na kraju ostane još samo – smrzavanje sistema.

Moram lagati da uzmem nešto što je ionako moje

Smrzavanje sistema u nekih se manifestira kao krahiranje imunološkog sustava, u drugih kao emotivno krahiranje i stanje opće letargije i bezvoljnosti, u mojem slučaju, ono je završilo nevjerojatno “kreativnim” rješenjem: “bijelom laži” da mi je loše i da ne mogu sve to što sam smatrala da moram. Ukrala sam, doslovce iščupala, 48 sati samo za sebe, no zlovolja je ostala. I dalje nešto nije valjalo s mojim životom. Možda upravo činjenica da sam morala lagati da uzmem nešto što je ionako moje. Možda samoprijezir što sam prevelika kukavica da ljudima kažem “ne”. Ili čak da pomislim kako bi moje vrijeme doista moglo biti samo moje vrijeme?

Koliko god voljela i prijatelje i obitelj, često su neki njihovi problemi doista samo njihovi, no uvijek su se stvari završavale tako da oni postanu i moji problemi. Vrh toga zbivanja mogao bi biti uspjela scena kakve obiteljske komedije sa satelitskih kanala:

Prijateljica s potrebama

Bila je subota. Subota je i inače “moj” dan. Upravo sam oprala kosu, zvoni telefon. Duuugačak uvod u stanje stvari, suma sumarum, prijateljici je crko auto, negdje na istoku grada, s djecom je, visoke su vrućine, auto stoji na nekom ugibalištu, oni izašli do obližnjeg grma, u hlad. Mogu li doći? Mogu, naravno! Tko ne bi? Ne dovodim priču u pitanje, ne sušim kosu, sjurim se i krenem. Pronađem vozilo, stanem iza s četiri žmigavca, izlazim iz auta, ekipa istrčava iz grma, istovremeno svatko izgovara svoju uzbuđenu rečenicu. Kći citira ono što je majka vjerojatno rekla prije nego što sam stigla: “Spasila si nas!” Sin je originalan, viče: “Mirta, čudna ti je kosa!” Majka nešto mirnije izgovara: “Sad kad si već tu, pomoći ćeš mi u nečem...”

Ovo posljednje me malo resetira. Neodređenost izjave sluti na novi zaplet. Prijateljica iz auta vadi jastuke i kaže: “Moramo pronaći putujuću kućicu u kojoj peru pernate jastuke. Nemaju uvijek istu lokaciju, pa ih treba malo potražiti...” Ostavljamo auto na ugibalištu, njezin će muž to riješiti, a mi krećemo u novu pustolovinu... koja je za mene osobno, nakon jastuka, ručka, čavrljanja, igre s djecom, pretresanja ovog i onog završila povratkom kući u kasnim večernjim satima. Još jedan prođe dan, uzburkan ko more...

Niskom ovakvih vikenda spojila sam do jubilarnih 10 godina ne poduzimanja ničega po pitanju stvari koje su doista bile važne samo meni. Samo. Meni. Jer da su bile važne ikom drugom, već bismo ih odradili.

PageBreak

Pucam

Još jedna subota, rana zora, godina 2013. Mozak brifira što je sve na repertoaru, srce govori: i dalje ti nešto ne valja sa životom. Pucam. Odlučujem, to se mora promijeniti! Kreću pokušaji i pogreške, pokušaji i uspjesi. Otkazujem kabelsku, internet, smanjujem cijene tarifa, izbacujem tarife... a sve kako bih smanjila utučeno vrijeme na tehnologiju koja isisava stvarni život. Izbacujem stvari iz stana kako bih stvorila feng shui čisto ozračje, a stan se mirakulozno opet puni, ja ga opet praznim... kao u noćnim morama. Kave svodim na jednu vikendom, uz obavezan posjet roditeljima. I dalje nisam zadovoljna...

Na kraju stiže istina. Godina je već 2014. Namjerno navodim protok vremena, jer želim naznačiti kako “prosvjetljenje” ne dolazi preko noći. Prvo je potrebno okriviti sve oko sebe, potom sebe, a onda sve to prelomiti preko koljena, baciti u smeće i krenuti novim putem.

Problem uopće nije tamo vani, nego jedino i isključivo u meni. Ljudi će uvijek uzeti ono što im besplatno i dragovoljno daješ. Jednom kad sam počela govoriti “ne mogu”, “ne stignem”, “drugi put”, i to stvarno mislila, nitko oko toga nije stvarao problem! Nitko osim mene. Jer je problem i dalje postojao. Moje rasipanje vremena nije bilo posljedica grabežljivaca koji ga kradu, i moje nemoći da se obranim, već posljedica bijega od odgovornosti za svoj život, svoje snove, realizaciju želja... Sve što sam željela napraviti, zapravo sam mogla, ali me je bilo strah, pa sam radije bježala u život koji nije moj.

Koraci do ponovnog osvajanja svog vremena

Na kraju ove priče mogu reći samo jedno: nije dovoljno željeti i sanjariti. Nije dobro tražiti izgovore. Vrlo konkretan niz aktivnosti jedino nas može dovesti do realizacije onoga što doista želimo i u konačnici do ispunjenog života.

Prvo, odbacite sve što vam odvlači pozornost od vas samih, onakvih kakvi doista jeste. “Iskopčavanje” od tehnologije je dobar početak. Ovo nije poziv za povratak u kameno doba, već za osvješćivanjem činjenice da je internet samo alat kojim se trebamo služiti u sasvim konkretne svrhe, a ne monstrum koji proždire naše vrijeme.

Što se TV-a tiče, ne tiskaju se svaki tjedan uzalud TV-programi! Oni su tu da ih prođete, označite što točno želite gledati i ne gubite sate šaltajući programe u tupoj potrazi za ičim suvislim što bi moglo unijeti radosti u život. Koliko smo puta čuli: “Telefon je za dogovor, a ne za razgovor”. I ima u tome istine. Maknite od sebe tu pustu tehnologiju i koristite je za ono za što je prvobitno namijenjena. Aparati nisu vaši prijatelji, vaši prijatelji žive negdje drugdje, aparati su samo alati koji vam olakšavaju život.

Bolje biti 'čudna osoba' sa svojim životom, nego popularna bez njega

Drugo, uvidite da je vaše vrijeme jednako vrijedno kao i tuđe, i tu nema kompromisa. Onoga časa kad to usvojite, kao da ste stavili protuprovalnu bravu na svoj prostor i vrijeme. Nestat će kradljivci, a vi ćete se družiti samo s onima koji doista pridonose vašem energetskom i emotivnom boljitku. Bolje je da vas smatraju “vukom samotnjakom” ili “čudnom osobom” koja ima svoj život, nego da ste najpopularnija osoba u gradu, bez vlastitog života.

Treće, najvažnije, i lekcija koju i danas još učim. Disciplina. Ne kao kažnjavanje i klečanje na riži. Disciplina kao svakodnevno ustrajanje na tome što je dobro za nas. Bez popuštanja i padanja u letargiju i samozavaravanja tipa “još samo ovaj put”. Disciplinirano čuvajte svoje šarene pikule vremena i razmjenjujte ih samo s onima koji ih znaju cijeniti i čije pikule i vi cijenite.