Vjenčani prsten

Kad je dijete maleno, vjenčani prsten na maminoj ruci za njega je tek blistav, privlačan predmet koji bi bilo dobro što prije ugurati u usta. Kako dijete odrasta, prsten dobiva značenja - dijete nauči da je to predmet koji se nosi na ruci, i to na određenom prstu i u određenim uvjetima. S vremenom prsten dobiva i prenesena značenja koja su u vezi s odnosom njegovih roditelja, načinom života i obitelji. Kao odrastao čovjek, ako se i sam vjenča, značenje prstena širi se na iskustvo vlastite zajednice i bračnog života, a ako se razvede, sve će te pojmove propitivati i prsten će dobiti dodatna, nova značenja.

Tako se naš mozak razvija u um - radom i povezivanjem moždanih stanica, od predmeta kojim se trljaju zubići, dolazimo do simbola filozofskih pitanja o braku, zajednici, društvu...

Važne su veze u mozgu, one stvaraju um

Ovo je tek jedan slikovit primjer razvoja mozga u um povezivanjem moždanih stanica koji navodi jedna od najpoznatijih svjetskih neurologinja Susan Greenfield sa sveučilišta Oxford. „Veze u mozgu su važne“, kaže neurologinja, „one pomažu da razumijemo svijet iza puke pojavnosti stvari, one stvaraju sve dublje značenje i daju nam personalizirano iskustvo.“

Apstraktni koncepti i prenesena značenja donose višu razinu razumijevanja svijeta, a ona snažan osjećaj identiteta, kreativnost i ispunjenje. Nije li upravo to ono što bismo najviše poželjeli svojoj djeci kad odrastu?

Tehnologija ne smije biti osnovni model učenja

Da bi se moždane stanice razvijale i povezivale, djetetu je potrebno poticajno okruženje, a danas se sve više roditelja pita što je za djecu poticajno okruženje i kakvo mjesto u tome treba dati modernoj tehnologiji. Susan i njeni kolege tvrde – pomoćno. Tehnologija ne smije biti osnovni model učenja za djecu.

Ona u mozgu ne potiče stvaranje neuronskih veza, dublje razumijevanje i personalizirano is­kustvo. Da bi se dijete svestrano razvilo, nužno je čitanje, pričanje priča i kvalitetna interakcija uživo.

Na društvenim mrežama dobivamo tek 10-ak posto komunikacije

Puno smo puta čuli da verbalna komunikacija, odnosno izgovorene riječi, čine tek desetak posto komunikacije. Mnogo više od riječi o nama govori pogled, držanje tijela, glas, feromoni i dodir. Pogled, njegovo zadržavanje, upućivanje ili skretanje ključni su za empatiju.

Boja i ton glasa mnogo otkrivaju o osjećajima, baš kao i držanje tijela. Po neverbalnim signalima odlučujemo koliko ćemo blizu ili daleko od nekoga sjesti. Znanstvenici kažu da se mozak razvija iz tih šest točaka komunikacije. Na društvenim mrežama ona je svedena samo na jednu – verbalnu.

Stotinu prijatelja na fejsu nisu prijatelji nego publika

Već je dokazano da takva komunikacija dovodi do smanjene empatije i emocionalne nezrelosti. Nekoliko stotina ili nekoliko desetaka prijatelja na Facebooku nisu prijatelji, nego publika. Stalna izloženost publici stvara pritisak i ovisnost o potvrdi, a posljedica je krhak identitet. Pretjerano igranje videoigrica skraćuje pozornost, smanjuje empatiju, povećava razinu dopamina kao kod ovisnika.

Ulazimo u svijet sirovih senzacija u kojemu je smanjena funkcija prefrontalnog korteksa; nema prenesenih značenja, ni odnosa djelo – posljedica; senzacija je iznad spoznaje, a ikone iznad ideja – uhvaćeni smo u infantilni model zvuka i slike.

Google ne može objasniti apstraktne pojmove

Internetski pretraživači, pak, nemaju metafore i ne mogu objasniti apstraktne pojmove. Ako u Google tražilicu upišete: Što je čast?, dobit ćete slike sportaša, političara, odličja, kraljevske obitelji te razne citate. Premda je dokazano da se zbog utjecaja tehnologije povećao kvocijent inteligencije i procesuiranje informacija, da bi mozak postao um, činjenice ideje, a informacije znanje, potrebna je – priča.

Čitajte djeci

Kad dijete čita ili mu čita roditelj, njegov mozak radi mnogo više od jednostavnog praćenja priče. Skeniranjem mozga dokazano je da kad zamišljamo scenografiju priče, oživljavamo likove, dočaravamo zvukove i mirise, aktiviraju se različita područja mozga u kojima se ta iskustva obrađuju te se tako stvaraju nove neuronske veze, baš kao u priči o prs­tenu na početku teksta.

Dok čitamo priču, mozak simulira ta iskustva, kao da smo ih doživjeli, što se ne događa kad igramo videoigrice. Učimo iz osobnih i iskustava drugih, što nam omogućuje da sagledamo život iz više perspektiva.

Spašavanje princeze

Budući da je čitanje linearno, baš kao i misao – počne na jednom mjestu, a završi na posve drugom – priča daje identitet i ostavlja pečat u umu. Likovi postaju stvarne osobe iz čijeg života učimo o svijetu i sebi. „U priči princeza ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, postoje odnosi i motivacija. Možemo izgraditi odnos prema njoj i vidjeti svijet njenim očima.

U kompjutorskoj igri možda ćete morati spasiti princezu, ali nema tog odnosa, samo želite pobijediti u igri“, kaže Susan Greenfield. Ili, kako je rekao Tolstoj: „Svi likovi iz Dickensovih romana su moji prijatelji.“

Važnost učitelja

Kad su Aleksandra Makedonskog upitali zašto pokazuje više poštovanja prema svojem učitelju nego prema ocu, on je odgovorio: „Učitelj mi pruža vječni život, a otac mi je dao prolazno postojanje. Otac me doveo iz raja na Zemlju. Učitelj me uzdigao sa Zemlje u raj.” U raspravama o obrazovanju, koje se u zadnje vrijeme dotiču i nedostatka suvremene opreme u školama, često se zaboravlja najvažniji faktor – motivirani učitelj.

Informacija koju nam može dati suvremena oprema nije znanje, znanje je pretvaranje informacije u spoznaju, a to djeca ne mogu sama, za to im treba pomoć. „Ma koliko škola bila odlično opremljena, ako nemate učitelje koji kvalitetno pomažu razumjeti gradivo, koji pobuđuju zanimanje i maštu kod djece te vjeruju u učenika, onda je učenje teško, a rezultati su loši“, kaže znanstvenica Susan Greenfield.