Faza simbioze - prva faza ljubavnog odnosa

Kada se zaljubimo u nekoga, usmjereni smo samo na pozitivne osobine te osobe i u njoj tražimo ono što nam je zajedničko. Sposobnost zaljubljivanja je zapravo sposobnost popuštanja granica vlastitosti. Odabiremo jednu osobu od svih drugih na svijetu i odlučujemo se spojiti s njom, prestajući biti „ja“, a stvarajući „mi“. Imamo osjećaj stapanja s drugim te gubljenja granice osobnog identiteta.

Mogli bismo to usporediti s kockicama čokolade koje se od topline istope i pomiješaju u neku vrstu tekućine. Ovo je prva faza ljubavnog odnosa i naziva se faza simbioze. Kao što vam je poznato sa satova biologije, simbioza je životna zajednica dvaju organizama koji su ovisni jedan od drugome i u svakom smislu isprepleteni.

U ovoj fazi, u jednom trenutku neminovno dolazi do demistifikacije tog, kako nam se čini, idealnog partnera i idealne veze. Postoje tri načina kako se veza iz ove točke može dalje razvijati. Može se ući u fazu izbjegavanja konflikta da bi se po svaku cijenu sačuvalo prijašnje stanje, makar i na silu. S druge strane, neki odnosi ulaze u vrstu konflikta. No, on nije konstruktivan, nego više ukazuje na frustraciju zbog okončanja romantičnog perioda zaljubljenosti. U oba slučaja veza ostaje zaglavljena u fazi simbioze. Treći, progresivan način podrazumijeva ulazak u fazu diferencijacije, odnosno osamostaljivanja i tek tada veza može istinski napredovati.

Konstruktivni konflikt

Takav rasplet situacije događa se kada partneri ne izbjegavaju konflikt po svaku cijenu, ali u suočavanju pokušavaju biti konstruktivni, tako što su direktni u komunikaciji, ne optužuju jedno drugo, nego sagledavaju svoja stanja. U ovoj se fazi partneri počinju koncentrirati na sebe i počinju to iskazivati rečenicama tipa: Evo što ja osjećam..., Evo što ja mislim..., Evo što ja hoću… Budući da smo svi različiti, konflikt je katkad neminovan.

Naravno, u ovoj fazi postoji rizik od razdvajanja jer dolazi do svojevrsnog udaljavanja. No ako partneri i dalje ostanu u vezi, ona prelazi u fazu eksperimentiranja, tj. vježbanja. Partneri se, tražeći slobodu, sve više otvaraju prema svijetu te, što je još važnije, grade samopouzdanje koje se ne temelji na njihovu odnosu i na identitetu supruga ili supruge. Posvećuju se svemu onome što ih ispunjava, neovisno o tome sudjeluje li drugi partner u tome. Vrijeme više posvećuju sebi, a ne provode ga više zajedno onoliko kao prije.

Nakon ove faze dolazi faza ponovnog približavanja, ali na sasvim nov način. „Mi“ ponovno jača, ali sada u njemu postoji poveznica između dviju jedinki, a ne njihovo preklapanje. Njih dvoje više nisu otopljena čokolada bez vlastitih granica i samodostatnosti, nego se, primjerice, mogu usporediti s dvama slojevima čokolade koji su povezani keksom.

Zajednička neovisnost

U ovoj fazi veza je fleksibilna i part­neri se kreću između neovisnosti i zajedništva, ovisno o njihovim potrebama. Parovi koji i u ovoj fazi ostanu zajedno ulaze u fazu sinergije, svojevrsne zajedničke neovisnosti i ujedno međuovisnosti. Njihove osobnosti ostaju jake i nisu ugrožene time što su skupa. Sada se dvije kockice čokolade zajedno nalaze na prekrasnom tanjuru. Svaka je samostalna, a opet su skupa, a objedinjuje ih nešto veliko, postojano i čvrsto. Mogli bismo to stanje opisati kao 1+1 umjesto 2.

Ipak, mnogi parovi ne dođu do ove faze, nego ostanu u simbiozi zato što su imali neuspjelu fazu diferencijacije ili zato što žele očuvati stanje simbioze. Kada partneri pod svaku cijenu žele ostati u fazi simbioze, oni se znaju često svađati, ali bez konstruktivnog rezultata. Ponašaju se pasivno-agresivno. To znači da radije postavljaju negativne ciljeve i govore ono što ne žele, što im smeta kod partnera, umjesto da jasno izraze što bi zaista htjeli od partnera i na koji način žele da se odnos dalje razvija, ali i kako su i sami spremni pridonijeti takvom razvoju.

Pasivno-agresivno ponašanje

Pasivno-agresivno ponašanje generalno karakterizira pasivno suprotstavljanje zahtjevima partnera i praćeno je odugovlačenjem, tvrdoglavošću, mrzovoljnošću i neučinkovitošću ili ironičnim humorom. Takvo ponašanje rezultat je njihove nesposobnosti da ljutnju i frustraciju izraze na zdrav način. Humorom se, primjerice, takve osobe djelomično ograđuju od onog što govore i samim time ne preuzimaju odgovornost za ono što su rekli.

PageBreak

Pasivno-agresivna osoba često nije svjesna destruktivnosti svojeg ponašanja, ni toga kako ono utječe na njezinog partnera. Takve su osobe prilično nefleksibilne u ponašanju. Kada ih partner, primjerice, kritizira, oni se ili naljute ili postanu potišteni, no ne čine ništa da bi riješili sukob. Gledano sa strane, mogu čak djelovati i prijateljski, ali ispod te ugodne pojave postoje stavovi koji se ne mijenjaju. Na njih se partner ne može osloniti jer se ne drže dogovora, a najčešći izgovor za to im je: „zaboravio/la sam“.

Često započinju rečenice s „mi“: „Mi bismo trebali ovo…“ ili „Mi moramo…“, a zapravo misle: „ti bi trebao/la…” Ne čine ništa što bi dovelo do promjene stanja simbioze – i u tome se očituje njihov pasivan odnos prema partnerstvu. No, istovremeno pritišću partnera ne bi li on nešto promijenio, što se obično i dogodi, ali ne onako kako su oni očekivali. Naime, partner ih tada uvodi u novu fazu diferencijacije, gdje se on zapravo pokušava obraniti od takvog pritiska i počinje štititi svoj prostor.

U stupici

Istovremeno, oni ne daju konstruktivan doprinos vezi, nego u strahu da se partner previše ne odmakne, kritikama i uočavanjem negativnosti ponovno ga pokušavaju uvući u stupicu. No o sebi malo govore, kao da očekuju da će im partner pročitati misli i ispuniti njihovu fantaziju. Misle da se određene stvari podrazumijevaju. Ne razumiju da svoje želje i potrebe moraju izgovoriti naglas ako žele da ih netko uvaži. Prije svega, u strahu od posljedica oni ne znaju uvažiti sami sebe – boje se da zadovoljenjem svojih potreba ne prekinu simbiozu pa umjesto da se odvaže na rizik i preuzmu odgovornost za sebe, ljute se što za njihov život odgovornost i brigu nije preuzeo partner.

Postoje i slučajevi kada par neuspješno prođe fazu diferencijacije te zbog toga ostaje u fazi simbioze. Jedan od partnera počinje sve više pritiskati drugoga koji se zbog toga osjeća ugroženo. Ima dojam kao da ga se guši te želi slobodu. On zapravo želi ući u iduću fazu, no nesvjestan vlastite odgovornosti da ovu potrebu izrazi i zadovolji, dogodi se da uđe u paralelnu vezu s novim partnerom da bi barem prividno promijenio neizdrživu situaciju. Istraživanja govore da na kraju opstaju one veze u kojima je partner koji je imao aferu, spreman tolerirati ljutnju i sve druge partnerove osjećaje koji su nastali kao rezultat preljuba.

Jeste li spremni rasti?

Kakav savjet dati partnerima za uspješno nadilaženje faze simbioze i rast do faze sinergije u kojoj će oboje isijavati svojim punim sjajem? Posvetite se samorealizaciji u odnosu što ranije možete. Iskušavajte vlastite granice, eksperimentirajte s vašim obrascima ponašanja i polako naučite preuzimati odgovornost za svoje potrebe i postupke. Na početku će sve to biti teško izvesti jer u odnosu postoji tendencija da se na partnera svali sva krivnja za nedaće.

No pogledajte, primjerice, kako se vaše osobine manifestiraju u poslu – jeste li spremni mijenjati svoj način komunikacije kad uočite da ne donosi dobre rezultate? Znate li priznati pogrešku i ispraviti je na vrijeme, ispričati se? Imate li samopouzdanja i što vas koči u tome da se zauzmete za sebe? Znate li saslušati druge? Uspijete li na ovaj način biti iskreni sami sa sobom, veća je vjerojatnost da ćete imati uspjeha u karijeri. Kada vidite da takva osobna promjena doprinosi vašem razvoju, lakše ćete je moći primijeniti i u vezi.

Šansa za osobni rast

Poštujte sebe da bi vas i partner poštovao. Ako se ponašate pasivno-agresivno u odnosu, realiziranost kroz posao pomoći će vam da steknete potrebno samopouzdanje i preuzmete inicijativu u vezi, a ne da stalno očekujete da to čini vaš partner. Ako se grčevito držite za partnera, preusmjerite tu energiju u poduhvate na poslovnom planu ili neko drugo kreativno polje gdje se pronalazite. Tako ćete partnera manje gušiti, a rezultat će biti njegova veća zainteresiranost za vas.

Naši partneri su naši učitelji, kaže jedna izreka. Ostajemo s njima sve dok imamo što od njih naučiti. Najveću šansu za osobni rast i razvoj upravo imamo u partnerskom odnosu. To je zato što je naš odnos prema drugima, i svijetu uopće, najintenzivniji u partnerstvu. Transfer – kako nazivamo snažne osjećaje koje imamo prema nekoj osobi kada se ona ponaša slično onome kako su se naši roditelji ponašali prema nama kada smo bili mali – najintenzivniji je s partnerom u usporedbi sa svim drugim našim međuljudskim odnosima.

Partner kao zrcalo

Partner je svojevrsno zrcalo, u njemu se reflektiraju svi naši stari, potisnuti osjećaji iz djetinjstva. Katkad nam se čini da je partner krivac zato što se loše osjećamo, no on je samo okidač za naše stare traume, on nam zapravo pomaže da stari osjećaji i rane izađu na površinu. Mi smo odgovorni da ih iscijelimo, a ne partner. Ako osvijestimo sve ovo, u prilici smo transformirati obrasce osjećaja, mišljenja i ponašanja koji su destruktivni za nas. Tako ćemo kao osobe rasti i razvijati se.

Svi se mijenjamo, učimo i razvijamo, u čemu nam opet pomaže samorealizacija. Ako se počnemo razvijati u smjeru drugačijem od partnerova, razići ćemo se. Ali ne gledajte na to kao na kraj, nego kao na početak. Najvažnije je shvatiti da partner nikako ne bi trebao biti naš spasilac ili neko tko treba rješavati naše životne probleme. Ako sami ulažemo energiju u svoj razvoj, partner nam može biti bliski suputnik i pomoćnik na tom putu, nikako onaj koji bi taj put trebao prehodati umjesto nas.