Višnja McMaster - autorica najslađeg zagrebačkog suvenira

Povratak kući

Zagrebački slatki pušlek

Ideja o slatkom pušleku počela se rađati još dok sam živjela u inozemstvu. Naime, svaki put, nakon što smo proveli praznike u Hrvatskoj, po povratku kući tražila sam lijepe autohtone suvenire za svoje prijatelje da bi im dočarala ljepotu svoje zemlje. Nakon što sam 2-3 puta odnijela naše domaće suvenire više nisam imala što da im darujem, zbog čega sam često imala problem pri kupnji sitnica za uspomenu iz moje domovine. Tako sam došla na ideju o izradi jestivog cvijeća.

Željela sam stvoriti poseban i trajan suvenir koji stiže iz svježeg bogatstva prirode brdovitog dijela Zagreba, iz ljupkih vrtova markuševečkog kraja. To je buket maćuhica, jaglaca, tratinčica, različaka, ljubičica, ruža i drugog cvijeća, koje se prema posebnom receptu pretvara u slatki desert. Dehidracijom latica i lišća, zagrebački slatki pušlek pretvara se u suvenir koji traje zauvijek. Sve se cvijeće uzgaja organski, bez uporabe pesticida, a na njegovom kandiranju rade žene iz markuševečkog kraja, čije su bake prije nekoliko desetljeća i same prodavale cvijeće Zagrepčankama.

Htjela sam pokazati da će, ako dođu kod nas - jesti cvijeće

Zagrebački slatki pušlek dizajniran je za natječaj koji je 2000. godine raspisala zagrebačka turistička zajednica za suvenir grada i osvojio je drugo mjesto. Prije nego što sam brendirala zagrebački pušlek prve sam cvjetove brala u svom vrtu i spremala ih za obitelj i prijatelje. Godinama sam usavršavala tehnologiju sušenja i kandiranja, kušajući različito cvijeće, koje nije uvijek bilo najfinije.

Ovim suvenirom sam htjela pokazati turistima i svijetu da Hrvatska ima prekrasnu prirodu i da će, ako dođu kod nas – jesti cvijeće. Kandirano cvijeće i latice iz pušleka se mogu koristiti na razne, maštovite načine, za ukrašavanje kolača i torti, sladoleda, šerbeta, krema, voćnih salata i koktela, za sve slastice da bi vizualno bile još privlačnije i nepcu ukusnije.

PageBreak

Suvenir koji vole dizajneri

To su prepoznali u Hrvatskoj i izvan nje, pa je Zagrebački slatki pušlek već dobro poznat suvenir. Imao je nastup u jednoj Armanijevoj reklami, a jedno je ljeto moja ružičasta ušećerena ružica bila poslužena u Guccijevu dizajnerskom baru u centru Milana, uz njihov ledeni čaj. U Berlinu se, prije nekoliko godina pušlek prodavao u galeriji La Fayette.

Danas ga se može kupiti u zagrebačkoj trgovini Natura Croatica ili od mene u obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu McMaster jer pušleke volim sama slagati i pakirati. I to najčešće u sitnim noćnim satima, slušajući Mozarta, razgovarajući s cvijećem i pakirajući te unikatne, šarene komadiće prirode u prozirne kutijice. Zna se dogoditi da zaboravim na vrijeme i dočekam 6 sati ujutro pakirajući cvijeće s osmijehom na licu.

Iako je kupovna moć građana opala i relativno skupi darovi se ne kupuju kao ranije, nadam se da će se gospodarska situacija preokrenuti te da ću u skorijoj budućnosti moći zaposliti nekoliko stotina naših žena u izradi ovih slatkih jestivih suvenira.

Uz zagrebačku tradiciju uzgoja cvijeća, u zagrebački pušlek utkane su i kulture zemalja u kojima sam živjela, gdje se cvijeće tradicionalno jede u svakodnevnom životu. U Japanu rade tempuru od krizanteme, u Iranu se jedu ruže na sve moguće načine, pa mi je ideja o jestivom cvijeću bila normalna i uobičajena. Moj život u Poljskoj, Engleskoj, Japanu i Iranu obogatio me na mnoštvo načina. Od prirodnih ljepota koje su mi oduzimale dah, preko različitih životnih rituala koje sam prisvajala do izrazitog povjerenja prema svim ljudima kojemu su me naučili Iranci.

U sadašnjem trenutku

U Japanu, gdje sam predavala engleski jezik, posebno sam se zbližila s njihovom tradicionalnom vrstom poezije. Ubrzo sam i sama počela pisati haiku. Te kratke pjesme, koje su baš poput Japanaca – jednostavne, profinjene i sažete, naučile su me kako s malo riječi napraviti umjetnost.

Haiku slavi ljepotu sadašnjeg trenutka – ako stvarno promatramo svijet oko sebe, shvatimo da se toliko toga događa u jednom trenutku. U Hrvatskoj sam se trudila proširiti japansku kulturu i tradiciju, htjela sam prenijeti ideju da je haiku trenutak koji smo stvarno doživjeli, onaj aha-doživljaj u životu u kojem smo zbilja prisutni, a prisutnost u sadašnjem trenutku produžuje percepciju vremena.

Ako si otvoren prema životu, događaju se divne stvari

Danas, sa svojih 65 godina, uviđam da možda neću imati dovoljno vremena za toliko planova koje želim ostvariti i ostaviti ih u naslijeđe svijetu i svojim unucima. Kao poduzetnica i inovatorica imam još mnoštvo ideja od kojih su brojne, zasad samo na papiru, neke su patentirane i brendirane, ali se, nažalost, ne realiziraju – kao, primjerice, kolica za prtljagu ili za samoposlugu koja su prilagođena invalidima i starijima s poteškoćama u hodanju. Brojne čekaju patentiranje i brendiranje, a nadam se da će se pojedine početi i realizirati. Moji budući planovi obiluju nadom i optimizmom, a uključuju i involviranje moje kćeri u posao s pušlekima i njihovu prodaju u britanskom Cambridgeu.

Uza sve planove, godine putovanja i predavanja na različitim fakultetima i školama te bavljenje poduzetništvom i pisanje pjesama, i dalje sam samo promatračica koja se igra sa životom. Jer ako si otvoren prema životu, ako osluškuješ i dopuštaš da ti život priča, stalno se događaju divne stvari.