Većina nas nije se u optimalnim uvjetima
U prvim godinama života vjerodostojno smo pokazivali ono što smo osjećali. Neispunjenost neke naše potrebe izražavali smo plačem, potpuno zadovoljstvo isprva mirom, a onda, ako su nam se skrbnici osmjehivali – i smijehom. Kada smo navršili dvije godine, počeli smo biti tvrdoglavi tražeći da nam se ispune želje, pa smo ponekad bili i ljutiti. Učeći pokazati ono što smo osjećali, komunicirali smo dajući do znanja do koje su mjere naše potrebe ispunjene.
No iz raja djetinjstva prije ili poslije mora se izaći u svijet, čiji putovi nisu posuti samo ružama. Ne postoje savršeni ljudi, pa takvi nisu bili ni naši skrbnici. Neki od njih su, pak, i miljama daleko od savršenstva koje djetetu treba pa ono tijekom odrastanja razvija idealiziranu sliku svojih roditelja i skrbnika.
Svi želimo biti voljeni i da se netko brine o nama. No da bismo dobili ljubav i pažnju, nerijetko smo se trebali prilagođavati, pa čak i ako smo rasli u funkcionalnoj obitelji. Mnogo ljudi, nažalost, nema sreću roditi se u optimalnim uvjetima za cjelovit rast i razvoj, jer su mnoge obitelji – disfunkcionalne.
Razlike između funkcionalnih i disfunkcionalnih obitelji
Virginia Satir, jedna od najvažnijih psihoterapeutkinja na području obiteljske terapije, opisala je razlike između funkcionalnih i nefunkcionalnih obitelji na temelju onoga kako svaki član obitelji doživljava vlastitu vrijednost, kako se u obitelji komunicira, kakva su obiteljska pravila te kakav odnos imaju prema društvu koje ih okružuje. Zaključila je da je u funkcionalnoj obitelji doživljaj vlastite vrijednosti svakog člana visok, komunikacija jasna, izravna, bez zamki, a pravila ponašanja fleksibilna, ljudska, primjerena aktualnim potrebama obitelji. Odnos prema društvu otvoren je i pun nade.
Disfunkcionalne obitelji karakteriziraju nizak doživljaj vlastite vrijednosti, neusklađena, posredna, neodređena i neiskrena komunikacija, obiteljska su pravila kruta, gotovo vječna i prešutna, a odnos prema društvu ispunjen je strahom, optuživanjem i mržnjom.
Kriza obitelji
Temeljni problem današnjega svijeta i jest kriza obitelji. Djeci se sustavno uskraćuje pravo na iskazivanje osjećaja, osobito ljutnje, a ako ih ne smije iskazivati, dijete ih potisne i poslije ne prepoznaje istinske osjećaje, nego ih zamjenjuje onima koji su društveno prihvatljivi. Primjerice, umjesto srdžbe, često iskazuje tugu. Je li onda čudno što je svijet u krizi koja se ne zaustavlja? Što ljudi postaju bezdušni pa im smetaju svi koji nisu kao oni i koji se ne skrivaju „u ormaru“, što iskazuju maskirane, okolini prihvatljivije emocije umjesto autentičnih, iskrenih?
Brz način života, previše odluka koje treba donijeti prebrzo i pod pritiskom, neizvjesnost zbog dugotrajne krize spadaju u najčešće izazove modernog čovjeka, no najveći je izvor stresa biti prisiljen glumiti snagu, nemogućnost da pokažemo svoju ranjivost jer se ona izjednačava sa slabošću.
No ranjivost nije slabost – to je prirodna potreba ljudskih bića da podijele svoje strahove, svoje loše trenutke, pa i svoje propuste, a da ipak, unatoč tomu, budu prihvaćeni i voljeni. Ranjivost se osobito zamjera muškarcima, jer tko u patrijarhalnom društvu voli i cijeni muškarca koji se boji? Koji ne uspijeva, koji ima loš dan, mjesec, godinu? Koji ne može prehraniti svoju obitelj?
I među mojim klijentima, muškarcima i ženama, često prepoznajem taj strah od vlastite ranjivosti. „Budi jak, hrabar, ne boj se!“, „Budi nježna, blaga, ne ljuti se!“ – poruke su s kojima su odrastali. Prije svega, mojim je klijentima potrebno da ih netko sasluša, razumije i kaže im – u redu je biti nesavršen, u redu je biti neuspješan. U redu je biti ranjiv! Nakon toga oni sami pronalaze rješenja.
Uglavnom je riječ o promjeni načina gledanja na situaciju ili, ako stvari nisu otišle predaleko, promjeni načina života. Donose nove odluke i provode ih. Ponekad te odluke znače i novu sredinu i novi ritam života, a katkad samo promjenu percepcije. Što god odabrali, odabiremo vlastiti put. Proust je rekao: „Naš je život putovanje koje za nas ne može obaviti nitko osim nas samih.“ Strah, ranjivost, upornost i hrabrost – postaje su na tom putu.
Danas smo zbog dugotrajne krize stalno izloženi strahovima. Plaše nas gospodarskim krahom pa se mnogi teško ohrabre za gospodarenje vlastitim životom. Strah nas sprečava da se pokrenemo, da izdržimo izazove kojih ima na svakom putu. Jednako je prisutan strah od toga da budemo tko jesmo i da postanemo ono što želimo biti ili na što mislimo da imamo pravo.
Želimo li uspjeti, moramo biti snažni kao stijena
U sklopu projekta 21 put prema uspjehu na jednoj sam radionici upravo govorila o tom pravu da budemo različiti, da se bojimo, ali da ipak uporno nastavljamo dalje; da budemo spremni i na poteškoće pa i neuspjehe na tom putu, ali i da prihvaćamo vlastitu ranjivost. Ondje su o svojim uspjesima i neuspjesima, strahovima i hrabrim odlukama govorile neke od danas najuspješnijih žena u Hrvatskoj. Žene koje su ne samo uspješne nego i sretne. Formulu za uspjeh i sreću svatko određuje sam za sebe, no nečija vas rješenja mogu inspirirati i motivirati na najvažniji korak: da krenete ususret strahu i ohrabrite se za akciju temeljenu na vlastitim vještinama i znanju.
U svojim su svjedočanstvima sve te žene potvrdile da ni one nisu savršene i premda sretne i uspješne, već sutra mogu iskusiti nove izazove. Te su žene govorile i o svojim teškim trenucima, o izazovima, a bile su spremne pokazati svoju ranjivost koja je često neprihvatljiva u javnom predstavljanju, osobito u poslovnom okruženju. Razbile su time uvriježeno mišljenje da, želimo li uspjeti, moramo biti jaki kao stijena. Ono što je važno za stvaranje poslovnog uspjeha – inovativnost, kreativnost i prihvaćanje promjena – ishodište ima u spremnosti da riskiramo, da se izložimo, da budemo spremni biti ranjivi.
Ranjivost je naša mjera hrabrosti!
„Ranjivost nije slabost. Ranjivost je naša mjera hrabrosti!“ riječi su Brené Brown, znanstvenice koja godinama istražuje ljudsku psihu. Hrabrost je u hrvatskom jeziku istoznačna riječi srčanost, jer kada naša namjera dolazi iz srca, tada je strah ne može zaustaviti. Ne kaže se uzalud kako je za poslovni uspjeh najvažnije raditi ono što volite i voljeti ono što radite. A voli se srcem!
Hrabrost je biti tko jesi unatoč preprekama i prijetnjama. Hrabrost je ne stidjeti se reći ne znam, ne mogu i nisam uspjela. Pasti, pa i na koljena, ali se ponovno podići. Odabrati ići naprijed znajući da smo nesavršeni, ranjivi, prolazni, no živjeti srčano s povjerenjem u život. Živimo li tako, uvijek ćemo nailaziti na nove prilike za radosno življenje, unatoč teškim trenucima. Nije stvar u tome hoćemo li doživjeti teške trenutke, gubitke i poraze, nego kako ćemo na njih gledati – kao na kaznu ili priliku za učenje i promjenu.
.png)
.png)
