Klavir kao član obitelji
Nema mnogo ljepših prizora od žene koja svira klavir. Ta rečenica mog oca glazbenika urezala mi se u pamćenje još kao petogodišnjakinji. Klavir je u mojoj obitelji igrao važnu ulogu. Neizravno je punio kućni budžet. Mjesto na kojem je stajao štovalo se poput oltara. Uz njegove zvuke započinjalo je jutro i zalazilo sunce, a poput punopravna člana sudjelovao je u svakom rođendanu, obljetnici i drugim slavljima, spreman da razveseli obitelj, društvo ili prijatelje.
U takvom okruženju nije bilo dvojbe da ću jednog dana upisati glazbenu školu i pokušati postati žena koja sviranjem izaziva divljenje i uzdahe. Sestra je već bila svladala tri godine klavira pa, kada je u prvom razredu osnovne škole došao red na mene, u bijeloj košulji, lakiranim cipelama, s pletenicom u kosi i najljepšom kajdankom u ruci, sve je bilo spremno za moje prvo glazbeno obrazovanje.
Sprava za mučenje
No sjaj koji je pratio upis ubrzo je počeo blijedjeti. Kad je solfeggio postao zahtjevniji od crtanja polovinki i četvrtinki, a sviranje klavira tražilo da uključim i drugu, lijevu ruku, moji su snovi o glazbenoj karijeri tresnuli o zid. Počela sam osjećati nezadovoljstvo, a klavir se od nježnog diva koji proizvodi najljepše melodije pretvorio u spravu za mučenje.
Otrpjela sam prvu godinu školovanja, položila ispite s mizernim ocjenama i jedva dočekala ljeto da budem slobodna od svih obaveza. Ubrzo su i moji roditelji shvatili kako bi daljnje učenje klavira njihovoj kćeri podrezalo krila pa su me bez mnogo drame pustili da odlepršam u aktivnosti koje su mi tada bile privlačnije. Brže-bolje klavir sam zamijenila teniskim reketom.
U pjesmi sam nalazila brz put do raja
Bez obzira na sve, glazba je bila i ostala velik dio mog života. Tješila me u najtežim životnim trenucima, začinila mi one najsretnije. Pružila mi je nešto što nisu ni tenis ni joga koju danas vježbam. Ostala mi je mezimica unatoč svim lijepim pročitanim knjigama i odgledanim filmovima. Uz glazbu sam plesala, pjevala, vrištala u prvim redovima koncertnih dvorana. Zbog nje sam uništila više radiouređaja, zaradila upalu bubnjića, potrošila mnoštvo novca na CD-e.
Svih ovih godina u pjesmi sam nalazila brz put do raja, ali ono što je tako neodvojivo od nje, instrumente, u potpunosti sam zanemarila. Jedanput u dvije godine preletjela bih rukom po tipkama, a prašinu s naslijeđenih gitara skidala bih samo pogledom. Ipak, koliko god bježala od sviranja, u samotnim danima osjećala bih kako me ti isti instrumenti grebu po duši. Kasno je za njih, jednom su me porazili, neće i drugi put, govorila bih sebi i svaku pomisao da im se vratim sasjekla u korijenu.
I tako smo se glazba i ja družili na sve moguće načine osim sviranja. Onda sam naišla na knjigu The Right Instrument for Your Child (Pravi instrument za vaše dijete) i moja želja za instrumentima, nakon što sam rasvijetlila svoju prošlost, ponovno se rasplamsala.
"Želim svirati violinu, klavir, gitaru..."
„Jedan od najčešćih razloga neuspjeha u učenju sviranja nekog instrumenta jest prerani upis djeteta u glazbenu školu. Mnogi roditelji misle kako je djetetova izjava poput Želim svirati violinu, klavir, gitaru... dovoljna da se započne s ozbiljnom podukom. Prema takvim željama treba se postaviti jednako kao i prema izjavi Želim voziti formulu, biti medicinska sestra ili astronaut. Ono što djeca izgovore najčešće je samo fantazija.“
Tako započinje knjiga koja je generacijama roditelja pomogla da pronađu idealan instrument za svoje dijete. Njezini autori, bračni par Atarah Ben-Tovim i Douglas Boyd, svoja su višegodišnja istraživanja, utemeljena na razgovorima i radu s više tisuća djece i učitelja glazbe, prvi put objavili 1985. godine. Brojna nadopunjena reizdanja govore o njezinoj popularnosti, kojoj je pridonijelo i to što su autori privatno doživjeli uspjeh, odnosno neuspjeh u učenju sviranja instrumenta.
Naime, ona je uspješna školovana glazbenica, a on TV-producent koji je od sviranja odustao u djetinjstvu. Oboje se slažu kako u svijetu instrumenata ne vrijedi poslovica Što prije, to bolje. „Roditelji su uvjereni kako će dijete steći prednost ako ranije od svojih vršnjaka započne s učenjem gitare, klavira, flaute, no to uopće nije pravilo. Dapače, dok će petogodišnjaku trebati tri godine da nešto svlada, osmogodišnjaku će to poći za rukom za nekoliko mjeseci.“
Važnost odabira pravog instrumenta
Osim pravovremenog upisa u glazbenu školu, u knjizi se naglašava i važnost odabira pravog instrumenta koji, među ostalim, kažu autori, ovisi i o fizičkom doživljaju instrumenta. „Prvi i jedini razlog zašto dijete treba svirati neki instrument jest da se ono osjeća dobro i ispunjeno kada ga drži i svira. Zbog načina na koji se tijelo koristi u procesu sviranja, svaki instrument stvara drukčiji osjet u tijelu.
Taj fizički feedback također se razlikuje od osobe do osobe. Jedni osjećaju ugodu dok se kreću svirajući violinu, drugi ostaju nepomični i ukočeni. U vibracijama koje u ustima stvaraju klarinet i oboa neka djeca uživaju dok ih druga ne mogu podnijeti.“ Najčešći su razlozi odabira nekog instrumenta to što je on dostupan, jeftin, trenutačno popularan ili što učiteljica koja može podučavati dijete živi u blizini, no autori napominju kako je za dijete pravi instrument onaj koji mu ne stvara mentalni stres, već ga neprestano potiče da čini nešto što njegov mozak doživljava prirodnim.
Uloga osobnosti
Priroda se kod odabira instrumenta pita i za djetetovu osobnost. Što voli, što ne voli, s kim se druži, je li osjetljivo, nemirno… samo su dio pitanja na temelju kojih se može naslutiti idealan instrument. „Hiperaktivna djeca noćna su mora za učitelja violine, ali melem za svirača udaraljki. Društveno i otvoreno dijete neće biti sretno zbog učenja klasične gitare ili klavira jer će proći godine do prilike da zasvira s drugima dok će nježna i zatvorena duša zvuk trube ili oboe doživjeti kao šok“, otkrivaju autori.
Zbog pogrešnog odabira instrumenta, od sviranja već nakon nekoliko mjeseci poduke odustane 90 posto djece. Taj neuspjeh gotovo nikad nije povezan s djetetovom inteligencijom ili nedostatkom muzikalnosti.
Glazbenica iz gluhonijeme obitelji
Prepoznavši u svom slučaju mnogo čimbenika koji su doveli do neuspjeha, poželjela sam potvrditi zaključke iz knjige kod nekoga kome je instrument legao otprve. U jednoj romantičnoj kućici na zagrebačkoj Knežiji dočekala me Žanina Bilić. Njezina je priča iznimka koja potvrđuje pravilo. U klavir se zaljubila kada je imala samo tri godine. Upisala je glazbenu školu s pet, diplomirala na Akademiji kao najmlađa u klasi i već s dvadeset godina počela poučavati djecu.
„Ne dolazim iz glazbene obitelji, a roditelji su mi gluhonijemi pa zato i uskraćeni za fascinaciju zvukom. Klavir me poput svjetlosti ozario u stanu moje bake u Sofiji, gdje se slučajno, zbog selidbe susjeda, zatekao jedan stari pianino. Bila sam izrazito mirno i poslušno dijete koje je istraživanje tipki doživjelo kao zabavnu igru. To je uočila i baka, koja me odvela na prve sate klavira“, otkriva Žanina.
Prvi susreti s učenjem glazbe
Svjesna kako je važno da djetetovi prvi susreti s glazbom i učenjem o njoj budu prilagođeni njegovoj dobi i odvijaju se u pozitivnoj atmosferi, bez ikakvog pritiska, pokrenula je projekte, klavirski koncert za bebe Tik Tik i radionicu klavira za djecu od dvije do šest godina prigodna naziva Klavirčica, u kojima potiče kod djece ljubav prema glazbi i klaviru. Svim roditeljima prije nego što kupe gitaru, flautu ili nešto treće Žanina preporučuje: „Bez opterećivanja time hoće li on biti profesionalni pijanist, trubač ili violinist, najprije dajte svome djetetu priliku da uživa u glazbi.
Pokažite mu instrument, odvedite ga na glazbenu radionicu ili na koncert prilagođen djeci, puštajte mu glazbu na radiju, potaknite ga da pleše i pjeva. Izložite ga različitim stilovima glazbe. Ne mora to uvijek biti klasika iako je ona odlična osnova za razumijevanje svega drugoga.“ Žanina sa svojom četverogodišnjom kćerkicom Paulinom nerijetko surfa internetom zaustavljajući se na stranicama s baletnom glazbom, jazzom, ali ne zaobilaze ni hip-hop, reggae i druge žanrove.
Iako ju je teško nagovoriti da opiše tipičnog pijanista, Žanina se prisjeća kako su u doba njezina studija na Muzičkoj akademiji studente klavira smatrali strašno ozbiljnima. Od osobnosti koja krasi svirače pojedinog instrumenta ipak važnijom smatra motiviranost: „Sviranje je težak proces. To je mentalni i fizički posao u kojem ima prekrasnih trenutaka, ali i nekih malo manje lijepih.
Otkrivanje prebogate klavirske literature, dobro odsvirana skladba, oduševljenje publike, nagrade, koncerti i putovanja... sve to motivira na daljnje bavljenje klavirom“, kaže Žanina te nam otkriva i drugu stranu sviranja: „Napredovati se može jedino svakodnevnim višesatnim vježbanjem. Zbog klavira sam kao djevojka zaradila i skoliozu pa sam sviranje morala kombinirati s plivanjem, a zbog nemogućnosti ostvarivanja svojih glazbenih želja od klavira sam odustala, bavila se drugim poslovima, pa mu se ponovno vratila.“
Zašto upisati djecu u glazbenu školu?
Kad gledam Žaninine brojne diplome i priznanja na zidovima koje krase malu klavirsku učionicu te nekoliko minuta poslije slušam njezin gotovo majčinski telefonski razgovor s učenikom koji joj javlja kako je dobio peticu iz završnog ispita, pomišljam kako bi bila šteta da je odustala od svog instrumenta. Za kraj joj postavljam pitanje koje mi se nekako čini najvažnijim u ovoj priči: Zašto bismo danas, uza sve druge aktivnosti, svoju djecu upisali u glazbenu školu? „Sva su djeca muzikalna, a izražavati se glazbom prirodno je kao i govoriti, spavati, voljeti.
Djeci sviranje nekog instrumenta ponajprije služi kao poticaj za razvoj vlastitih potencijala. U posljednjih desetak ili više godina koncentracija je kod djece i odraslih toliko nazadovala da nam je problem i kratko usmjeriti pozornost na nešto što radimo. Sviranje nam vraća tu sposobnost, pomaže da se procesu koji traje nekoliko minuta ili sat vremena posvetimo u potpunosti.
Svladavanje instrumenta razvija i preciznost, upornost, motoriku, kognitivne sposobnosti, dio mozga zaslužan za instinkte, emocije. I istraživanja redovito potvrđuju kako djeca koja sviraju imaju bolje ocjene, posebno iz matematike, stranih jezika, tehničkog crtanja i bolje se snalaze u prostoru. Sviranje je bogaćenje vlastitog svijeta nematerijalnim, trajnim vrijednostima i, što je najvažnije, ne postoje prepreke da se počne svirati i kasnije, sa 10, 20, pa čak i sa 70 godina.“
Eskapizam na djelu
Prije rastanka sramežljivo je upitam bi li mi nešto odsvirala. Vadi note Erika Satieja. Poput zaljubljene djevojčice otkriva mi fascinaciju njegovim djelom. Dok svira, promatram je kako nestaje iz ovoga svijeta. Njiše se lijevo-desno, pa naprijed-natrag, dok njezini prsti, poput brodova, nježno plove crno-bijelim morem od tipki. Prisjećam se očeve rečenice o ženi i klaviru. Dobivam snažnu želju da vratim kazaljke na satu i izazovem instrumente na uzvratni dvoboj. Taj se nemir u meni, kako melodija teče, pretvara u spokoj.
Ne zabrinjava me što ovaj veliki tekst moram napisati u kratkom roku i što ću se za 15-ak minuta voziti sat vremena tramvajem na 40 Celzijevih stupnjeva. „Sviranje je ponekad eskapizam na djelu“, zaključuje s posljednjom notom Žanina. Čini mi se to dovoljnim razlogom da djeci, u ovom užurbanom svijetu, ponudimo glazbene instrumente.
Više o Žanini i njezinim glazbenim projektima za djecu potražite na www.zaninabilic.com
.png)
.png)
