Jedna od meni osobito dragih zen pouka govori o tome kako je mladi učenik doveo učitelja u svoj roditeljski dom gdje je njegova majka poslužila najbolja jela kojima je mogla iskazati poštovanje gostu. Među ostalim, na stol je iznijela i jela od mesa.
Učenik se osjetio posramljenim zbog majčina neznanja da redovnici ne jedu meso te ju je oštro ukorio. Učitelj se, pak, poslužio svime sa stola, uključujući i mesom, prihvaćajući dar i poštovanje koje mu je domaćica iskazala kao gostu. Poučio je učenika da je mnogo vrednije biti zahvalan i uživati u obroku spremljenom s ljubavlju, nego zahtijevati od drugih da se uklope u naše norme.
Zahvalnost domaćinima
Godine vegetarijanstva, a potom i sirovojedstva, suočavale su me s raznim prilikama za druženje uz objed te s različitim gostoprimstvima i običajima. Od onih tradicionalnih do onih u kojima se pokušalo izaći u susret mom načinu života što je domaćin bolje znao i umio. Moj odnos prema tim izazovima kroz godine se mijenjao i evoluirao: od toga da sam se kruto držala svojih načela do toga da sam odlučila slijediti primjer učitelja s početka priče i biti zahvalna na vremenu i smijehu koje su domaćini puno opuštenije dijelili onda kada sam im pokazala da sam savršeno zadovoljna i zahvalna za priliku da uživam u njihovom gostoprimstvu.
Naime, držeći se svojih načela, često sam dovodila svoje domaćine u situaciju da doista ne znaju što poslužiti. Savjet koji sam redovito davala na upit što učiniti kada idete na druženje na kojem jedete posve drukčije od ostalih uzvanika bio je: pridonesite obilju za stolom nekom svojom kreacijom. I to je još uvijek korektan savjet. Međutim, primijetila sam da je domaćinima znalo biti neugodno kada bih se posluživala samo onime što sam donijela, iako sam uvijek pazila da donesem dovoljno da bude za sve uzvanike, a ne samo za mene.
Suprug i ja često smo doživljavali i drugu situaciju, kad bismo nekim zaobilaznim putem slušali upite i nedoumice vezane uz to kako nas ugostiti jer se hranimo prilično specifično. Sve se razvilo do te mjere da smo shvatili kako predstavljamo veliki izazov, čak i teret, ljudima s kojima nam je jedini interes družiti se, smijati i ugodno provesti vrijeme. Bili smo izvor frustracija domaćinima navodeći ih da misle kako njihovo gostoprimstvo nije dovoljno dobro da budemo njihovi gosti.
Sva naša uvjeravanja da ćemo za stolom uvijek pronaći nešto čime ćemo se poslužiti, svi naši doprinosi obilju za stolom, sve se to pokazalo kao slaba utjeha. Došli smo do točke kada smo morali donijeti odluku kako želimo definirati svoje odnose s bližnjima – trebaju li nam mjerilo biti ponuđeni hrana i piće ili kvaliteta druženja. Odabrali smo ovo drugo.
Prosinac kao prasinac
U našoj obitelji već godinama prosinac ne nazivamo prosincem već prasincem jer se svi uprase zbog neumjerenog uživanja u blagdanskom obilju. To je i neizbježno jer se za svakim blagdanskim stolom nudi mnoštvo delicija, a vremenski uvjeti prilično demotiviraju kretanje ili detoksikaciju. Znajući tu činjenicu, naša šala da se približavamo prasincu i druženjima u njemu pali signalnu žaruljicu koja kaže da je sasvim u redu i poželjno družiti se s dragim ljudima, no ako se pretjera za stolom, slijedi razdoblje kada to kompenziramo pomnijim praćenjem što pripremamo za obroke kod kuće prije i poslije veselice. S vremenom i uz neizmjerno strpljenje i mudrost mog supruga taj se običaj protegnuo i na ostatak godine.
Moj savjet kako se nositi s blagdanskim obiljem glasi: postupajte prema instinktima. Ako ste odlučili promijeniti prehranu zbog zdravstvenog stanja, sigurna sam da će domaćini za to imati razumijevanja. S druge strane, ako pojesti malo namirnica koje inače nisu na vašem jelovniku znači sate i sate smijeha, veselja, šala i dobrih vibracija koje će vas pratiti još dugo nakon druženja, možda je dobro malo izaći u susret domaćinu.
Učinimo se ugodnijim osobama
Ionako kad se vratite kući imate sve ostale dane da u svojoj režiji jedete upravo onako kako želite, a pritom ste ipak imali prilike napuniti i emotivne baterije. Svi osjećamo potencijal pozitivnosti i veselja razdoblja pred nama, no ipak prosinac nerijetko protekne u znaku stresa. Krenimo od sebe – učinimo se malo ugodnijim osobama, a sve će ostalo doći na svoje. Ne kažem da prelazite granice samopoštovanja, ali svakako vrijedi odvagnuti prioritete.
Veselje i smijeh koji odzvanjaju za stolovima prosinačkog obilja često nas prate u novu godinu i daju joj auru optimizma. Opustiti se u toj spoznaji i pojesti kolač napravljen s ljubavlju, ali po tradicionalnoj recepturi, više za mene nisu dilema.