I gurui plaču... I vrludaju životnim stazama

Hodočašće od razuma do srca

Put svetog Jakova

Shrvana, tražila je pomoć duhovnih vodiča i nakon nekog vremena sve jače joj se u svijest utiskivala misao da mora poći na 800 kilometara dugo hodočašće Camino de Santiago, propješačiti poznati Put svetog Jakova. Nije točno znala zašto baš tamo, hoće li to moći, no osjećala je vrlo snažan poriv da učini baš to i da tijekom toga pješačenja ostane u zavjetu šutnje. O tome kakve je sve uspone i padove doživjela na tome putu, kakve uvide, kakva sjećanja na prošle živote i kako je na kraju sve ipak dobilo smisao, opisala je u spomenutoj knjizi (kod nas ju je izdala Planetopija) koju inicijalno i nije željela pisati, ali ju je nagovorio kolega izdavač iz Australije.

Kad je knjiga bila otisnuta, Sonia se prestravljena zapitala „Što mi je to trebalo?“. Znala je da će izgubiti neke poklonike koji su joj vjerovali, ali i da će brojni njezini kolege smatrati kako to „nije dobro za biznis“. Ipak, Sonia takva kakva jest, a govorim kao osoba koja ju je upoznala, nije mogla učiniti ništa drugo. Ona je oduvijek živjela prema vibracijama svoga srca i radila je onako kako ju je osjećaj vodio.

A kad nešto radiš iz srca, onda su i plodovi toga rada blagoslovljeni. Jasno je da Soniji na kraju mnogi ljudi nisu okrenuli leđa, da je primala pisma i poruke potpore i da su mnogi pronašli onaj jedan važan dio koji im je nedostajao da shvate „zašto se baš meni ovo događa?“.

Slušala sam je na predstavljanju knjige Hodočašće duše i shvatila taj duboki pomak koji joj se dogodio. Ljudi često od „gurua“ žele čuti tajnu formulu kako da svoju nesreću pretvore u sreću. Nema toga. Sonia je to jako dobro shvatila. Ušla je puno dublje u razumijevanje zašto nam se događaju stvari koje se događaju. Ljudski je život izrazito duboko, teško, bolno, ali i ekstatično iskustvo.

Ono je i te kako nužno da bismo rasli kao duše. Patnju ne treba osuđivati, ljutiti se zbog nje, žaliti samoga sebe, tavoriti u blatu negativizma. Patnju treba prihvatiti kao nešto što jest, ona je tu s isključivim razlogom da rastemo, ona je naš alat, a naše je da prihvatimo da bol postoji i učinimo sve da shvatimo zašto je ona tu.

Sonia je na hodočašću imala prilično jasan uvid zašto ju je suprug ostavio, zašto se toliko bore i prate kroz brojne živote, na koji je to način povezano baš s hodočašćem i oprostila mu je. Bilo je vrlo zanimljivo pratiti situaciju u kojoj je gospođa iz publike u pitanju koje je postavila Soniji rekla i „vaš je suprug loš čovjek jer nije bio uz vas kad ste ga trebali“. Sonia ju je odlučno demantirala: „Moj suprug nije loš čovjek. On je bio tu da me nauči lekciju i ja sam mu zahvalna na tome. On je imao svoju ulogu i on je drukčije nije mogao odigrati. U meni nema nikakvih loših osjećaja prema njemu.“

Ljubav prema cijelom svijetu je u redu, ali...

U doba kad je nastajao new age, postojala je težnja da se voli cijeli svijet, da se postigne bratstvo među ljudima, da se brinemo jedni za druge, budemo umreženi... Posljedica toga u materijalnom svijetu jesu i današnje društvene mreže. No svijet se rapidno mijenja i new age danas to više nije, već je postavljena nova paradigma, a ono u što se današnja duhovnost okreće jest nešto što se zove interspiritual age (interspiritualno doba ili doba interiorizirane duhovnosti).

O ovome je detaljnije pisao Kurt Johnson u knjizi Nadolazeće interspiritualno doba (The Coming Interspiritual Age), a priča se svodi na jednostavnu tezu koju je Sonia na predstavljanju knjige iznijela u svome stilu: „Ljubav prema cijelom svijetu je u redu, ali za početak, počnite voljeti same sebe.“

Sada znam da ljude moram učiti da vole sebe

Evo kako Sonia danas gleda na sve što joj se dogodilo:
„Učila sam ljude da vjeruju intuiciji, da budu kreativni, učila sam ih kako raditi s duhovnim vodičima. Govorila sam im da budu suosjećajni. No danas znam da je svrha moga života bila ovo, ova nova poruka. I sva iskustva su me vodila do ove točke. Moja današnja poruka se mijenja. Sada znam da ljude moram učiti da vole sebe, kako bi si uopće mogli dopustiti da dožive ljubav i da primaju i daju onu ljubav koju svi čekamo.

I zato sam zahvalna na svim tragedijama koje sam proživjela, zahvalna sam mužu i bratu i ocu i svima koji su bili na mojem putu, jer svi smo bili dio iste priče koja nas je vodila do ove nove spoznaje. Ovo je posve nova misija, iznimno važna za naš planet, za transformaciju svakog od nas. Moramo pomoći jedni drugima da to shvatimo: energija našeg planeta se mijenja. Gledamo li sve površno, stvari nas dosta plaše, jer Zemlja se danas baš i ne doima previše sigurnim. No ako uvidimo da nas zove da se vratimo u samo središte svoga srca, a to je zapravo ta transformacija koja se od nas očekuje, onda ćemo shvatiti svoju svrhu.

Ne pozivam vas da svi idete na ovakvo hodočašće, iako to ne bi bilo loše, no pozivam vas da uvidite kako je najveće i najvažnije hodočašće ono koje vodi od glave, odnosno razuma, do srca. Kad napokon odlučite otvoriti srce i počnete voljeti sebe, tada će se stvari početi mijenjati. Ne možete otvoriti srce ako sami sebe kritizirate, ako se tlačite, ako se sami sebe sramite, ne vjerujete u sebe. Tada se srce neće otvoriti. No donesete li tu odluku svjesno i krenete li u tome pravcu, na takvo hodočašće, to će vas transformirati. Tek tada ćete moći voljeti sebe, a potom i druge. A to je važno onda i za cijeli planet.“