Idealna slika vodi ka zavisti

Najpopularniji časopisi su oni u kojima se piše o slavnima – o njihovim divnim, blještavim životima koji odjednom postaju odbojni nakon što u javnost isplivaju detalji o njihovim životnim problemima od kojih ih slava i bogatstvo nisu uspjeli zaštititi. Iako se priča stalno ponavlja – slavne se najprije idealizira, a zatim ih se ocrnjuje – ovi časopisi se i dalje jako dobro prodaju.

Istina, postoji neizmjerno mnogo različitih načina na koje netko može zasjati i neizmjerno mnogo različitih načina na koje ga se može ocrniti, međutim, fascinacija životima slavnih ne temelji se samo na toj raznolikosti, nego na puno dubljim i snažnijim emotivnim porivima – na idealizaciji i zavisti. Glorificiranje života slavnih ljudima daje nadu kako je moguć savršen život koji je lišen svih onih uobičajenih frustracija i problema koje svakodnevnica nosi.

Uživljavajući se u njihove živote, i čitatelji uspijevaju osjetiti tračak tog savršenstva. No, ta idealna slika istovremeno izaziva i zavist (ja nemam savršen život, pa ne želim ni da ga drugi imaju), a samim time i užitak zbog javnog ocrnjivanja. Nakon što je netko slavan u očima čitatelja ocrnjen – zato što je napustio obitelj, jer se drogira, zato što je bankrotirao – čitatelj na trenutak može osjetiti olakšanje i zadovoljstvo jer pomisli da je njegov vlastiti život možda ipak „bolji“.

Slika savršenog života u kojem slavna osoba može puno toga što prosječan čitatelj časopisa ne može na početku priče pobuđuje idealizaciju. Kako sa slavom najčešće ide i bogatstvo, slavna osoba može kupovati kuće, prestati raditi na neko vrijeme, omogućiti svojoj djeci sigurnu budućnost i najbolje školovanje... Osim toga, slavne osobe (općenito gledano) imaju utjecaj, pažnju i osjećaj da su važni i poželjni. Znači, slavni mogu i imaju ono što prosječna osoba ne može i/ili nema, a to budi idealizaciju i zavist.

Svemoćni roditelji

Baš kao što prostor i vrijeme pripadaju jednom prostorno-vremenskom sustavu, i idealizacija i zavist su toliko povezane da ih možemo promatrati kao dvije dimenzije jednog sustava. Ovaj sustav u nama je prisutan još od najranije dobi i sasvim je prirodan – bez njega se kao djeca ne bismo mogli razvijati. Idealizirali smo svoje roditelje (baš kao što čitatelji časopisa o slavnima idealiziraju slavne) zato što su mogli puno toga što mi kao djeca nismo mogli.

Istovremeno smo im i zavidjeli, odnosno pokušavali poništiti njihovu moć preuzimanjem kontrole. To je bilo nalik penjanju uz stepenice. Kada smo bili sasvim mali, bili smo na dnu stubišta i naše idealizirajuće projekcije bile su vrlo snažne. Roditelji su nam se činili svemoćnima, a onda smo ih, malo-pomalo, počeli dostizati. I na svakoj stepenici razvoja pokušavali smo preuzeti kontrolu. Kad odrastemo, toga se ne sjećamo, ali oni koji imaju svoje dijete sigurno primjećuju kako ono na razne načine pokušava navesti vodu na svoj mlin da bi pridobilo roditeljsku pažnju, kako bi bilo po njegovom, da bi postiglo ono što želi.

Iako dijete to stalno pokušava, ne smije mu se dopustiti da preuzme kontrolu, jer kad se to dogodi, ono prestaje poštovati roditelja i ostaje samo, bez pozitivnog ideala (roditeljskog primjera) kojemu može težiti. Što ranije dijete preuzme kontrolu nad roditeljem, tim gore.

Postaviti ispravne granice

Čini se jednostavnim, no u praksi je to za roditelje vrlo zahtjevno jer je teško prepoznati dobru granicu između popuštanja i ostajanja pri svom stavu. Nužno je poštovati djetetove odluke i želje kako bi se dijete osjećalo doživljenim, tj. primijećenim i kako bi razvijalo dobar osjećaj samopoštovanja i samopouzdanja. No, prepustiti mu kontrolu u vezi s odlukama koje nisu u skladu s njegovom dobi i koje prelaze granice njegovog svijeta ne čini dobro ni djetetu, ni roditelju. U dinamici postavljanja granica najveću ulogu ima stupanj emotivne zrelosti roditelja i njihova spremnost da se u roditeljstvu nastave razvijati.

Ako je roditelj dovoljno zreo, on će moći primati djetetove idealizirajuće projekcije u različitim fazama njegovog razvoja. Tu je i radost ovog odnosa – roditelji su zaljubljeni u svoju djecu jer su tako prekrasna, slatka i pametna, a djeca su zaljubljena u svoje roditelje jer su najbolji, najpametniji i slično. No, ako roditelj suviše ozbiljno shvati djetetove projekcije, onda one roditelju „hrane ego“, odnosno, potiču njegov narcizam, a ako je, pak, zatvoren za djetetove projekcije, onda ne uvažava djetetov svijet koji tada ostaje nedoživljen.

Pogled prema unutra

U cijeloj toj priči idealizaciju prati zavist, vuče se za njom kao neka vrsta tamnog plašta, pozadinski sloj koji će kad-tad isplivati na površinu. Baš kao što dijete jedva čeka trenutak kada će zasjeniti roditelje, tako i čitatelj časopisa jedva čeka trenutak kada će zasjeniti slavne, ali kako ih uglavnom ne može prestići, uživa u njihovom javnom ocrnjivanju u časopisima. Ako dijete, kada odraste, zasjeni roditelje svojim vlastitim životnim postignućima, a ne preuzimanjem kontrole nad roditeljima, onda je to izvrsno, naročito ako je roditelj dovoljno zreo da se tome može veseliti.

No, kada je riječ o slavnima i onima koji prate njihove živote u medijima  – većini ljudi slava ostane nedostižna. Javno veličanje (idealizacija) i javno ocrnjivanje (zavist) slavnih tako ostaju vanjski procesi koji se događaju izvan stvarnog života, u časopisima, i tako ostaju na razini fiktivnih odnosa s nedostižnim idealima.

Idealizacija i zavist vrlo su snažni pokretači u međuljudskim odnosima i dobro je biti ih svjestan. Kada osjetite da vas netko idealizira, ako vam se primakne dovoljno blizu, vrlo je vjerojatno da ćete osjetiti i njegovu/njenu zavist – pokušat će preuzeti kontrolu, spustiti vas ili dominirati vašim odnosom. A ako sami osjetite da nekoga idealizirate, onda je to vrlo dobar trenutak da se zapitate što je ono što ta osoba ima ili što može, a što biste vi željeli imati ili moći. Vrlo je vjerojatno da potencijal za stjecanje istoga imate u sebi, samo gledate u pogrešnom smjeru – prema van, umjesto prema unutra.