Kada ponovo razmislim, sada, u srcu mi eksplodiraju beskrajne, silovite emocije, kojima ne mogu odrediti značenje, zato što najdublji osjećaji imaju pravo postojati samo u njima samima i nigdje drugdje.
Još manje postoje u logici i, ponajmanje, u stvarnim događajima. Volio sam te kao što mi se nikada ranije nije dogodilo i kako mi se nikada više neće dogoditi. Volio sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumijem jesmo li se voljeli koji mjesec ili koju godinu, koji tren ili koju vječnost.
Možda si oduvijek bila u meni, kao dio mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih vječitih čežnji, kao sjećanje na staru maštu mog djetinjstva, razočaranog djeteta koje nije uspijevalo pronaći prijatelja s kojim bi podijelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave...
Volio sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unijela u moj život, ili zbog onog uzbudljivog kupanja u duhovnoj čistoći kao kad sam s tobom podijelio tvoj unutarnji život, nego i zbog toga što si mi otkrila onaj dio mene koji sam oduvijek želio upoznati, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti.
Neizbježno te voli svako tko te poznaje iznutra. Možda je zbog toga nemoguće izbrojiti dane kada smo bili zajedno (je li moguće da osjećaji imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam jesam li te posljednji put vidio prošle godine, prošlog mjeseca, ovog jutra ili možda prije samo nekoliko trenutaka.
Nešto od tebe ostalo je unutra, nešto što je neosjetljivo na tok vremena, životne događaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote za kojom posežem kada imam potrebu za svjetlom, u danima kada nebo iznad Jeruzalema ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje.
Ponekad, uvečer, s prozora svoje sobe podižem oči ka nebu, instinktivno tražeći nebo iz naših dana u Jeruzalemu i sanjam da je opet tu. Želio bih da u tvom životu ima makar dio ljepote koju daješ onome tko je pored tebe...