U srednjoj školi bio sam dobar učenik, ali prilično nemiran, svjeglav i tvrdoglav. Dosta toga su mi opraštali zbog dobrih ocjena, ali ponekad nisam uspio izbjeći kaznu. Nakon jednog od mojih „nestašluka“ profesor nije više znao što bi sa mnom pa me poslao na razgovor ravnatelju škole.

Bio sam ljut. Očekivao sam dosadnu prodiku. Sjedio sam i prkosno buljio u pod. Ravnatelj je neko vrijeme šutio, a onda iznenada rekao: „Pokaži mi ruke“. Potpuno iznenađen ispružio sam dlanove i pokazao ruke. „Jako fine ruke. Ruke kirurga. Zaista nešto posebno. Mogao bi postati izvrstan kirurg.“ To je bilo sve što je rekao. Pozdravio me i rekao da mogu ići. Potpuno zbunjen išao sam prema razredu i gledao u svoje ruke. Cijeli dan nisam mogao odvojiti pogled od njih.

Te godine upisao sam se na medicinski fakultet. Danas sam uspješan kirurg.