Kako biste se osjećali da svaki put kada vidite broj sedam, osjetite tugu ili da vam se pri svakoj izvedbi Beatlesa na radiju, naprosto pred očima pojavi plava boja. Ili da ste uvjereni kako je glas Michaela Jacksona boje trule višnje.

Kako bi izgledao vaš svijet kad biste svaki put kad prođete pokraj nebodera, u ustima osjetili okus sladoleda od čokolade ili pak da ne možete komunicirati s osobama koje se zovu Ivana jer vam Ivane naprosto imaju okus po pire-krumpiru koji baš i ne volite?

Ako mislite da smo zavirili u izmišljen svijet neobičnih bajki, prevarili ste se. Spomenuta fascinant­na sposobnost zove se sinestezija, a sinesteti, ljudi koji je imaju, iako su vrlo rijetki, žive oko nas.

Riječi koje imaju okus

Hrvatska enciklopedija sinesteziju opisuje kao neurološki fenomen u kojem stvarna informacija, odnosno podražaj primljen putem jednog osjetila, automatski i nesvjesno pobuđuje dodatno iskustvo u nekom drugom osjetilu ili više njih. Stari su Grci to istovremeno prožimanje više osjetila opisali riječju koja objedinjuje istovremenost iskustva i percepciju (grč. syn: zajedno i aisthesis: percepcija).

To ujedinjenje osjetila jednostavno znači da nekim ljudima riječi imaju okus, boje pridružuju određenim slovima ili brojevima ili pak zvukove vide u različitim oblicima ili pak bojama. Ljudi koji imaju tu sposobnost mogu, primjerice, čuti neku glazbu te istovremeno vidjeti njezin oblik.

Povezanost triju ili više osjetila

Razne kombinacije su moguće, kod nekih su ljudi zvučni podražaji povezani s vizualnim iskustvima ili pak vizualni podražaji s percepcijom okusa, pa tako oni mogu slušati boje ili okusiti predmete. Pojedini su znanstvenici to stanje u kojem se osjetila miješaju opisali kao paljenje svjetla u jednoj prostoriji, pri čemu se ona upale u svim ostalim prostorijama u stanu.

„Prema najnovijim psihološko-neurološkim istraživanjima, najčeš­ći oblik sinestezije je doživljavanje grafema, tj. znakova u bojama. Slovo A, primjerice, sinestetu može biti zeleno, a broj 4 uvijek vidi u žutoj boji. Kod sinesteta najčešće su povezana dva osjetila, a ljudi kod kojih su povezana tri ili više osjetila ipak su iznimno rijetki“, ističe zagrebačka psihologinja Ivana Pavičić koju je svijet sinesteta oduševio i potaknuo na istraživanje.

Drugačiji način

Svi znanstvenici slažu se u jednome: sinestetski doživljaji jedinstveni su za svaku osobu, a osoba može biti i posve nesvjesna te svoje sposobnosti jer naprosto oduvijek tako percipira svijet i misli da drugačiji način i nije moguć. Štoviše, pretpostavlja da i drugi ljude vide stvarnost na isti način.

Sinesteti najčešće neplanirano i nenadano, pričajući o svom doživljaju glazbe ili romana, otkriju da drugi ljudi oko njih ne doživljavaju ta iskustva na isti način. Studentica povijesti umjetnosti iz Zagreba Lana Momirski otkriva da je tek u 20-ima otkrila kako njezino posebno doživljavanje vremena i prostora ima „službeno“ ime. Lana se ubraja u posebnu vrstu sinesteta koji ne doživljavaju svijet u bojama, odnosno mirisima, nego drugačije poimaju vrijeme i prostor.

Naime, pišući na fakultetu seminarski rad o sinesteziji, otkrila je da drukčije od drugih doživljava tijek vremena. „Dan uvijek vidim kao određeni prostor, tj. kutiju koja je podijeljena na sate i onda u tim dijelovima dana točno vidim koju obavezu imam u određeno vrijeme. Sve te ‘prostore’ vidim istovremeno. Jednako tako, u svakom trenutku, u bilo kojem gradu se nalazim, uvijek znam gdje je sjever i mogu se orijentirati u odnosu na strane svijeta“, kaže Lana.

Sasvim osobno

Kako su najrazličitije kombinacije moguće, ljudi koji imaju sinestetičke doživljaje nikako se ne moraju slagati u svojim percepcijama i svaki njihov doživljaj je njihovo osobno, sasvim posebno iskustvo. Lana Momirski kaže da osjeća vrijeme i vidi ga kao jednu dugu elipsu. „Elipsa predstavlja godinu koja je podijeljena na mjesece, a u svakom dijelu elipse, tj. mjesecu, onda vidim dane u kojima su mi smješteni događaji, rođendani, obaveze“, pojašnjava.

Tako, primjerice, ona u hipu, bez razmišljanja i analize, može vidjeti da se sljedećih sedam vikenda neće vidjeti s dečkom jer u sve te vikende ima obaveze. Na elipsi su joj oni označeni kao popunjeni dani. Njoj nije jasno kako njezin partner to isto ne uviđa. On, pak, takvo poimanje organizacije vremena naprosto ne shvaća, no koristi sposobnost svoje partnerice kao besplatan, brz i najdraži rokovnik.

PageBreak

Realističan doživljaj

Iako je njihovo poimanje svijeta vrlo neobično, mnogi sinesteti uopće ne znaju da se njihova sposobnost smatra posebnim neurološkim fenomenom, što pokazuje i Lanin primjer. Psihologinja Pavičić ističe da se često događa da sinestete njihova okolina ne razumije i čine joj se čudnima.

Ako se sada pitate imate li i sami tu neobičnu sposobnost, to možete provjeriti. Važno je napomenuti da sintestezija nije jednostavna igra asocijacije s kojom svi plovimo kroz život – poput one da srce uvijek povezujemo s crvenom bojom ili pak okus limuna sa žutom. Naime, sinesteti ne razmišljaju aktivno i voljno o svojim doživljajima svijeta, oni im se samo automatski dogode, ističe neurolog dr. Jan Vojković.

„Doživljaj sinesteta vrlo je realističan i može se usporediti s doživljajem dodira, primjerice, majčine ruke ili treperenja povjetarca na koži. Također, ljudi koji su obdareni tom sposobnošću uvijek imaju istovjetne doživljaje. Ako, primjerice, pri slušanju Mozartove sonate u D-duru osjećaju okus lješnjaka, osjetit će ga svaki put kad čuju tu skladbu, bez iznimke. Kada osjete miris proljetne tratinčice i pritom vide krug, on uvijek treba biti u njihovom vidokrugu kad omirišu taj cvijet“, pojašnjava liječnik.

Ističe da sinesteti u svom posebnom doživljavanju svijeta potpuno razlikuju podražaje koji su stvarni i dolaze iz njihove okoline te slika, odnosno percepcija koje oni imaju u svojoj nutrini. Unatoč tomu, oni se nikako ne mogu odvojiti od svojih percepcija. Lana Momirski na taj način uvijek percipira iskustva koja su joj se dogodila na vremenskoj elipsi koja predstavlja godinu. Tako uvijek vidi da je rođendan njezine prijateljice Ive u veljači, odnosno na početku elipse koja predstavlja godinu, a baka joj je „smještena“ pri kraju elipse, s rođendanom u listopadu.

Sljedeći poslovni tjedan sastavljen joj je od kockica (dana) u koje su uredno posloženi sastanci i dogovori. Lani je posve nepoznato poimanje vremena na ijedan drugi način. Taj njezin doživljaj vremena omogućava joj da ne zaboravlja obaveze i uvijek stiže na vrijeme.

Nasljedan fenomen

Istraživač sinestezije Danko Nikolić, s Instituta Max Planck za istraživanje mozga u Frankfurtu, kaže da se na sinesteziju ne može namjerno i svjesno utjecati niti je kontrolirati. Sinestezija je u mnogim slučajevima nasljedna, tvrdi on, pa postoji velika vjerojatnost da u obitelji u kojoj se pojavi zapravo ima više sinesteta. Pretpostavlja se da je na svakih pet stotina osoba jedna osoba sinestet.

Znanstvena su istraživanja pokazala da je među osobama koje posjeduju te neobične sposobnosti čak tri puta više žena. Također je zanimljivo da ljevoruke osobe imaju veće šanse biti sinesteti. Poneki znanstvenici tvrde da se sposobnost sinestezije pojavljuje zbog određenih specifičnih okolišnih utjecaja i da često takve osobe posjeduju i poveći kvocijent inteligencije.

Baudelaire i Rimbaud

„Neurolozi su otkrili da su kod ljudi koji imaju tu sposobnost određene jezgre u mozgu povezane na drugačiji način nego kod većine ljudi. Prateći način na koji sinesteti doživljavaju svijet, znanstvenici su utvrdili da impuls podražaja koji, primjerice, stiže u vidnu koru u mozgu, istodobno putuje prema kori za osjet njuha, sluha ili slično“, kaže dr. Vojković. Budući da je proučavanje sinestezije tek u začecima, dr. Vojković objašnjava kako se još mora puno raditi na razvijanju metodologije istraživanja i interpretaciji rezultata.

Psihologinja Pavičić ističe da su umjetnici posebno skloni ovoj sposobnosti ili su možda baš zbog nje postali umjetnici. Njima je ona od velike pomoći u umjetničkom izražavanju. Smatra se da su, primjerice, pjesnici poput Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda percipirali svijet na ovaj neobičan, autentičan način te su te doživljaje opisivali u svojim pjes­mama. Njihov tajanstveni svijet riječi i danas plijeni prekrasnim asocijacijama i ljepotom koja otkriva dublji smisao života.

„Opusi ruskog slikara Vasilija Kandinskog, kao i jednog od najintrigantnijih pisaca Vladimira Nabokova, sugeriraju da su i oni bili sinesteti“, otkiva Pavičić detalje svojih istraživanja, ali i dodaje da sposobnost sinestezije može, na primjer, pomoći i djeci u učenju i povezivanju različitih saznanja.

Pjesme od svjetla

I mnogi skladatelji glazbu i note vide u različitim oblicima i bojama. Tako je legendarni američki gitarist Jimmy Hendrix svoju pjesmu Purple Haze nazvao upravo tim imenom jer je tu svoju pjesmu vidio kao ljubičastu maglicu. Možda je sinesteziju najbolje opisala američka glazbenica Tori Amos u svojoj autobiografiji Piece by Piece. Ona je, naime, doživljavala pjesme kao niti od svjetla. Govoreći o svom doživljaju glazbe, Tori je izjavila da nikada nije vidjela dvije pjesme iste strukture jer nikada nije vidjela potpuno istu nit, iako slični akordi imaju sličan uzorak svjetlosti.

Oduvijek se najveće tajne svemira kriju u misteriju proučavanja svijesti. U dugoj ljudskoj prošlosti pjesnici i učenjaci uvijek su pokušavali otkriti način na koji povezujemo svoj doživljaj svijeta u jednu cjelinu. Cjelinu koja je posve specifična, jedinstvena i – samo naša.

Upravo daljnja proučavanja načina na koji sinesteti doživljavaju okolinu koja ih okružuje mogu nam jednoga dana pomoći u razumijevanju onoga kako mi sami doživljavamo svijet. Ako otkrijemo da na poseban način povezujemo sva svoja iskustva u svoj jedinstveni način življenja i postojanja, otkrit ćemo misterij života.