Izazov majčinstva

Početak lipnja…

No krenimo od početka… Čini mi se da sam najbolja majka bila prije nego što sam rodila svoju djecu. Točno sam i jasno znala kako ih želim odgajati, što ću dopustiti i što neću, i činilo mi se da je sve jasno i jednostavno. Naravno, kad su došla djeca, sve ili, bolje rečeno, gotovo sve od tih mojih ideja i zamisli palo je u vodu. Zamišljati majčinstvo bilo je puno lakše. Najteže od svega bilo je biti obična, konzistentna, redovita. Pripravljati obroke i kad baš nisam imala snage, slušati i sudjelovati kad se nisam baš osjećala raspoloživo.PageBreak

Briga o sebi

Zato na pitanje što je za mene majčinstvo odgovaram: bilo je, jest i bit će – izazov! Kao i svaki drugi izazov, samo je ovaj možda najveći jer je doživotan. Majčinstvo me inspiriralo, motiviralo, a mnogo puta i natjeralo da se mijenjam, razvijam i postanem bolja od one prijašnje mene.

Naime, koliko god na površini izgledalo da se s majčinstvom više posvećujemo djeci, u dubini se zapravo susrećemo sa svim svojim slabostima, nezrelostima, nedosljednostima. Ali istodobno osjećaj odgovornosti prema djeci cijelo me vrijeme gura da se bolje brinem o sebi. Mogla bih to usporediti s onim primjerom kad letite avionom pa stjuardesa daje upute i kaže da u slučaju nedostatka kisika maske za kisik prvo stavite sebi pa onda djeci. Da, dobro ste čuli, a sada i pročitali: prvo sebi pa onda djeci. Tako su mene moja djeca inspirirala da više vremena ulažem u sebe, bolje se brinem o sebi, „dajem kisik prvo sebi“, jer kako da budem njima dobra i brinem se dobro o njima ako sama nisam dobro? 

Na prvi pogled ovakav pristup možda izaziva odbojnost jer se čini sebičnim. U našem i dalje duboko patrijarhalnom društvu te u kršćanskom okruženju majčinstvo se zamišlja kao požrtvovnost do kraja u kojem se gine za djecu, uvijek su ona na prvome mjestu i za njih si tu u svakom trenutku. U tom okruženju staviti sebe na prvo mjesto, „staviti kisik prvo sebi“, često se doživljava kao egocentrizam i ne nailazi na odobravanje okoline.

No životno iskustvo i rad s ljudima tijekom posljednjih 25 godina ipak mi govore da je takav „zdravi egoizam“ nužan. Što može biti bolja pouka djeci nego primjer osobe (majka ili otac, svejedno) koja se brine o sebi, koja napreduje s vremenom, koja se ne zaustavlja u jednoj točki?

Moja motivacija je bila, i još uvijek jest, i to da ne želim jednog dana svojoj djeci biti na teret, a to ne mogu prepustiti slučaju, sudbini ili zvijezdama. U svoju vitalnost ulažem kako bih što dulje njima mogla biti dobar roditelj.

Drukčija prehrana

Kako sam zbog osobnih odabira u prehrani i načinu življenja odlučila tako (naravno, u dogovoru i suradnji sa suprugom) hraniti i odgajati i svoju djecu, izazov majčinstva uvelike se povećao, rekla bih udvostručio. Otpočetka je postojao pritisak okoline. Pitanja poput: „U redu, vi se drukčije hranite, ali nećete valjda i dijete tako hraniti?“ nisu bila rijetka. Nije bilo nimalo jednostavno, ali David je svojim izgledom i zdravljem iz godine u godinu rušio sve nedoumice.

Nije lako pionirski kročiti stazama kojima su tek rijetki hodali, ali se isplatilo i vrijedilo je svakog napora jer rezultat sam najbolje govorio za sebe. No istodobno je važno naglasiti da smo se mi rado družili i među prijateljima je bilo onih koji su imali sasvim drukčije prehrambene i životne navike od nas. I ijedno i drugo dijete odgajali smo tako da im ništa nismo branili i znali su da sve mogu jesti kad smo u gostima. U većini situacija djeca nisu pokazivala poseban interes za drukčiju prehranu od one na koju su navikla, a kada bi probali torte i kolače često bi im bili prejaka okusa. No događalo se i da „smažu“ nešto s užitkom, ali rijetko. I danas smatramo da je to normalno te da i djeca i odrasli trebaju biti fleksibilni i otvoreni, da trebaju istraživati, jer tako učimo više i o sebi i o svijetu koji nas okružuje.PageBreak

Možda prema nekim kriterijima nismo mnogo vremena provodili s djecom (pitanje je i tko postavlja koje kriterije), ali uživali smo u trenucima provedenim zajedno i još volimo provoditi vrijeme zajedno, pogotovo na putovanjima. Prigode su to da se bolje upoznamo, da im bolje pojasnimo i uputimo ih u neke vrijednosti, ali naravno, konačni je izbor stvar njihove slobode, pa onda i odgovornosti za odabrano.

Svaki dobar roditelj ima nedoumice, ponekad nismo sigurni jesmo li izabrali najbolje za svoje dijete. U mom dosadašnjem iskustvu majčinstva nedoumice su se javljale onda kada sam djecu htjela zaštititi od neugodnih iskustava, onda kada je okolina bila (djeca i/ili odrasli) bezobrazna, isključiva i kada su ih u nekim situacijama zadirkivali.

No to je bilo kratkotrajno i, na kraju krajeva, izazov u kojemu smo svi zajedno jačali i odrastali. Majčinska ili roditeljska potreba da djecu zaštitimo od svih neugodnosti nemoguća je misija, a može biti i štetna. Jer ako djecu previše štitimo, zapravo im ne dopuštamo da odrastu i budu ono što želimo da postanu: odgovorne, samostalne, sigurne i zadovoljne osobe.

Oduvijek sam se trudila svojoj djeci nuditi ono što smatram da je najbolja kvaliteta, pogotovo kad je riječ u prehrani, i u tome ne odustajem jer je u pitanju zdravlje i vitalnost organizma, ali i svijest o zdravlju prirode i okoliša. David je od početka sve prihvaćao fantastično i danas kaže da je ponosan što se hrani na zdrav način. On sada studira u New Yorku i sâm se snalazi s prehranom, ali znalački odabire organsku, cjelovitu hranu i za njega je to najbolja hrana na svijetu. Dora je odmalena izbirljivija, „teža“ u prehrambenim izborima, sklona „izletima“ u pizzu, sladoled i slično, ali to je vrlo malo u odnosu na prosječnu prehranu jedne 12-godišnjakinje. No sve je svjesnija utjecaja prehrane na zdravlje, pa sve više cijeni ono što jedemo i naše izbore.

Nadala sam se da će ti „drukčiji“ svjetonazori pozitivno utjecati na rast i razvoj naše djece. To sa sigurnošću mogu tvrditi za Davida, koji s dvadeset godina veoma zrelo i cjelovito promišlja o sebi i svijetu. Možda je neprimjereno tako pisati o vlastitu djetetu, ali mene zaista zadivljuje Davidova plemenitost. Ponosna sam što imam tu sreću biti majka muškarcu posebne širine i percepcije. Doru naš način življenja još oblikuje i nadam se da će iz njega izvući maksimum dobroga. Neizmjerno uživam u njezinoj kreativnosti i zaigranosti, pa i otporu koji ponekad pruža, jer to i mene tjera da se mijenjam i prilagođavam.

Velika mama

Možda je jedna od naših specifičnosti i u tome što ne dijelimo obiteljski od poslovnog života. Radim ono što živim i trudim se živjeti u skladu s jednostavnim i pozitivnim vrlinama. U tom smislu nekada se osjećam kao mama stotini ljudi koji danas rade u Biovega grupi. Vjerojatno nekada i pobrkam gdje i kako se trebam ponašati, ali svakog dana u svakom pogledu napredujem.

I na kraju, moj pobunjenički duh ne bi bio zadovoljan kada ovoj temi ne bih prišla i iz jednog drugog kuta. Naime, često se susrećem s vrlo negativnim odnosom okoline prema ženama koje nisu majke. Naše društvo se prema takvim ženama ponaša kao da su manje vrijedne, a pogotovo oštre znaju biti upravo majke. Mislim da je to nekorektno i neetično. Sretna sam i zahvalna zbog svojeg majčinstva, ali ne pada mi na pamet da su moje prijateljice ili poznanice koje to nisu i neće biti (bez obzira na razlog) zbog toga manje vrijedne. Svaka majka priznat će u trenucima iskrenosti koliko je majčinstvo ponekad teško i naporno.

No to je naš izbor i ne mora biti pravilo i mjerilo vrijednosti drugih žena. Majčinska energija može postojati i izražavati se na različite načine, a svaka žena zaslužuje poštovanje za odluku koju je donijela ili za životnu situaciju u kojoj se nije našla svojim izborom.