Riskirajte, odvažite se na rast!

Poznato staro ili nepoznato novo?

Iskren razgovor

Svaki put kad s partnerom otvoreno razgovaramo o svojim osjećajima i mislima, izlažemo se riziku. Možemo naići na njegovo razumijevanje ili nerazumijevanje, toplinu ili hladnoću, prihvaćanje ili povređivanje. Partner nam može uzvratiti vlastitim iskrenim otvaranjem ili ostati zatvoren. Može pokazati želju da se ponaša drugačije, bolje, ali i nemogućnost da to ostvari.

U samo jednom dugom razgovoru možemo naići na kombinaciju svega toga i na kraju zaključiti je li se rizik isplatio. Moj stav je da smo preuzimanjem takvog rizika uvijek na dobitku. Čak i ako naiđemo na hladnoću, nerazumijevanje i povređivanje, barem znamo da s druge strane nema željenog emotivnog odgovora, što nas može dovesti do toga da više ne očekujemo nešto što ne možemo dobiti. To nas, pak, može potaknuti na to da se više orijentiramo na ambiciju ili druge važne odnose, da razmislimo o prekidu veze i o otvaranju prema nekom novom partneru.

Rizici u partnerskim odnosima

Naravno, stalno otvaranje i izlaganje sebe nekome tko za to nema sluha ne vodi nikamo, ali takva samopovređujuća upornost više i ne spada u sferu preuzimanja rizika, nego u sferu problematičnih emotivnih obrazaca. Priznati si nemogućnost da dopremo do partnera ili da ga učinimo na neki način drugačijim izuzetno je važno, a do toga ne možemo doći ako ne preuzmemo rizik izlaganja sebe u iskrenom, otvorenom razgovoru.

Ako je odnos dugo u stagnaciji, ako se ne produbljuje i ne oživljava upoznavanjem partnera i sebe na novim razinama, ostajanje u takvom odnosu također je rizično. Riskira se vlastiti osjećaj živosti, otvorenosti, mekoće, snage, ispunjenosti... Riskira se i mogućnost samospoznaje, jer ostajanje u lošem ili polovičnom odnosu zahtijeva i određeno odustajanje od svjesnosti.

Pri tom je neke osjećaje moguće kompenzirati, tj. ostvariti ih izvan partnerskog odnosa – na primjer, prihvaćenima se možemo osjećati i od prijatelja, osjećaj snage i inicijative možemo dobivati i na poslu. Ipak, partnersku ljubav i intimu ne možemo dati samima sebi (voljeti sebe nešto je sasvim različito od voljeti partnera i biti voljena), a ne možemo ih ni adekvatno kompenzirati (osim ljubavničkim odnosom koji je sam po sebi ograničen). To ne znači da bez jako dobrog partnera nema životnog zadovoljstva. Naravno da je zadovoljstvo moguće i bez partnera, međutim lepeza osjećaja u životu bez partnera sasvim je drugačija.

PageBreak

Preuzimanje ili nepreuzimanje rizika vezanog uz posao, ambiciju i samoaktualizaciju druga je izuzetno važna životna tema. Rijetki su oni koji će skakati iz posla u posao, svako malo mijenjati profesije i poduzimati nerealistične poslovne pothvate. Većina se ljudi uhvati za sigurne poslove u kojima nemaju priliku razvijati se.

Kao što pretjerana sklonost preuzimanju poslovnih rizika može biti pogubna za financije i osjećaj egzistencijalne sigurnosti, tako i vezivanje za sigurne poslove koji ne vode prema samoaktualizaciji također donosi određenu vrstu gubitka, samo što se taj gubitak ne mjeri u novcu, nego u nekoj vrsti unutarnje ugašenosti, dosade, a možda i depresije.

Procjena je jedino što imamo

Poduzimanje rizika uvijek u život unosi uzbuđenje, ali ne treba zaboraviti da se to uzbuđenje temelji na izlaženju iz zone sigurnosti, odnosno na suočavanju sa strahom. Strah od nepoznatog je prirodan i nemoguće ga je izbjeći. Nepoznato može donijeti svašta. Ako je riječ o rastavi braka radi ostvarivanja veze s nekim drugim, bez obzira na to koliko su lijepi osjećaji koji vode prema toj odluci, život s novom osobom može dovesti do niza poteškoća i nesuglasica.

Ako je riječ o promjeni posla, novi uvjeti rada mogu se pokazati razočaravajućima. U trenutku rizične odluke, sve što imamo je procjena: hoće li ta zamišljena budućnost donijeti neki prosperitet, nešto bolje, ljepše, važnije, dublje. Ta se procjena može pokazati dobrom ili lošom, i o njoj ovisi hoće li preuzimanje ili nepreuzimanje rizika predstavljati rast ili pad.

Simulator stvarnosti

Za ovu procjenu prije svega je odgovoran čeoni dio mozga, takozvani prefrontalni korteks, koji je evolucijski najmlađi i koji nam omogućuje simulaciju stvarnosti. Zahvaljujući ovoj sposobnosti prefrontalnog korteksa, ne moramo, na primjer, isprobati dvadeset novih polica kako bismo za svoj interijer odabrali jednu, nego možemo zamisliti koja bi od tih polica u određenom prostoru najbolje izgledala.

Zbog toga što smo u stanju simulirati stvaranost možemo zamisliti kako bi bilo pokrenuti novi posao ili provoditi vrijeme s potencijalnim novim partnerom. Taj simulator stvarnosti, koji se nalazi s unutarnje strane čela, projicira slike budućnosti na temelju svih dosadašnjih osobnih iskustava i svega naučenog o svijetu. Dobro funkcioniranje tog simulatora temelj je za dobru procjenu rizika, odnosno za donošenje odluka kojima ćemo poslije biti zadovoljni.

Učimo iz iskustva

Možemo reći da je upravo ta mogućnost vizualizacije budućnosti, odnosno simuliranja stvarnosti, najveći pokazatelj zrelosti jer govori o osobnoj usklađenosti s realnošću. Iako to samo po sebi zvuči razumljivo i logično, zapravo je prilično labavo. Sama riječ realnost je diskutabilna jer je iz perspektive svakog od nas nužno subjektivna.

Realna procjena rizika još je upitnija jer smo mi, ljudi, u puno većoj mjeri iracionalna bića, nego racionalna. Možemo uložiti velik novac u poslovni pothvat iz želje za dokazivanjem ili iz potrebe da zabljesnemo svojim bogatstvom kojim pokušavamo prikriti osjećaj manje vrijednosti.

Emocije itekako upravljaju našim simulatorima koji bi prije svega trebali biti realni. Zvuči kao oksimoron. Jedino što nam preostaje jest učiti iz iskustva – vlastitog i tuđeg – kako bi nas naše realno-iracionalne procjene rizika vodile prema budućnosti u kojoj ćemo, i u sferi intime i u sferi ambicije, ići korak dalje.