Predmet iskorištavanja i zavisti
Kad je netko slab, kad mu ne ide ili kad pokazuje nemoć, lako je suosjećati s njim. S druge strane, kad je netko jak, snalažljiv i oslanja se uglavnom na sebe, onda je to sasvim druga priča. Gotovo nitko ne vidi kako nije lako biti uspješan i da snalažljivost zahtijeva stalno razvijanje fleksibilnosti, što znači i ulaženje u nove zone straha i nesigurnosti. S problemima i težinom onih koji „uvijek nekako isplivaju“ malo je tko u stanju suosjećati.
To, naravno, ne znači da „jakima“ razumijevanje i suosjećanje nije potrebno. Naprotiv. Iako umjesto razumijevanja i suosjećanja puno češće dobivaju upravo suprotno – postaju predmet iskorištavanja ili zavisti.
Emocionalna pozicija u obitelji
Uloge se dijele u djetinjstvu, unutar obitelji. Kombinacija urođenog temperamenta i obiteljske dinamike dovodi do toga da dijete usvoji svoju „emotivnu poziciju“ koja mu osigurava nagradu u obliku roditeljske pažnje ili ispunjavanja želja. Sam izraz emotivna pozicija ne zvuči kao da je riječ o mekim, ranjivim dječjim osjećajima iako je korijen upravo u njima. No, izraz je itekako na mjestu jer u odrasloj dobi to postaju pravi, pravcati strateški položaji.
Iako je tkanje emotivnih pozicija vrlo složeno, za ovu ću ih kolumnu maksimalno pojednostaviti podijelivši ih na jake i slabe. Odrasli koji u sebi nose emotivnu poziciju slabih lako pokazuju osjetljivost, ranjivost, tugu i skloni su dodvoravanju i idealizaciji jakih. Pokušajte zamisliti dijete koje pokušava udobrovoljiti strogu majku tako što joj dobrovoljno pomaže pri čišćenju i na taj način uspijeva s njom ostvariti barem nekakvu povezanost.
Recimo da to isto dijete zna da će otac prestati vikati na njega ako jasno pokaže koliko je povrijeđeno. Kombinacija djetetova urođenog temperamenta i takvog roditeljskog tretmana dovodi do toga da se pokazivanje slabosti povezuje sa sigurnošću, zaštićenošću i pažnjom.
Kako bih bio siguran, uvijek moram biti snažan
S druge strane, pokušajte zamisliti dijete koje je odraslo s roditeljima koji su njegovu tugu i ranjivost ignorirali ili posramljivali. Uz to, zamislimo da je to dijete već u tinejdžerskoj dobi moralo voditi brigu o bolesnoj baki i da su se petice u školi podrazumijevale, a ne nagrađivale. Uz takav tretman dijete uči da, kako bi bilo prihvaćeno i kako bi bilo na sigurnom, uvijek mora biti jako.
Emotivna pozicija koja je usvojena u djetinjstvu teži se ostvariti i u odrasloj dobi. Tako će oni koji su u poziciji slabih pokušavati doprijeti do ljudi koji su im važni ili potrebni (koje doživljavaju jakima) na slične načine na koje su dopirali do svojih roditelja – izlaganjem svoje ranjivosti, dodvoravanjem, pokazivanjem inferiornosti i slično. Jaki će, pak, biti oni koji se dokazuju i koji idu naprijed i onda kad im je jako teško jer su naučili da ne računaju na pomoć pa su i zaboravili da je mogu tražiti.
Sasvim je logično da su slabost i ranjivost onih jakih drugima nevidljivi. Ta dimenzija njihovih osjećaja nevidljiva je i njima samima, pa su skloni dolaziti u kontakt s tim osjećajima preko drugih – snažno suosjećajući sa slabijima, s unesrećenima u svijetu ili sa životinjama.
No, premda se takvom ne čini, emotivna pozicija jakih prilično je krhka. Potisnuti osjećaji koji nikad nisu imali priliku biti izraženi kad-tad isplivaju na površinu i preuzmu kontrolu. Tako se jaki nađu u situaciji da ne uspijevaju pronaći izlaz iz egzistencijalnih problema, da imaju problema sa zdravljem, da ulaze u ljubavne ili prijateljske odnose u kojima ostaju povrijeđeni i preplavljeni osjećajima koje su tako dugo ignorirali – osjećajima nemoći, srama, tuge...
Često slabi partneri
Jaki vrlo često imaju partnere ili partnerice koji su u emotivnoj poziciji slabih. To je prirodno – spoje se zato što jedni u drugima osjećaju ono što im unutar njih samih nedostaje. U situacijama kad jaki padnu i kad njihova slabost ispliva na površinu, oni redovito od svojih partnera ne dobivaju podršku. To se može činiti čudnim jer se slabi čine tako meki, topli i spremni pomoći.
No slabima treba jak partner i samo ga takvim žele vidjeti pa se događa da jaki ponovo prolaze kroz iste traumatične situacije kao kad su bili djeca – onda kad im zaista treba pomoć, od partnera uglavnom nailaze na ignoriranje, a katkada i na ljutnju zbog toga što su slabi.
Slabi guraju svoju ranjivost u prvi plan, a jaki je skrivaju duboko u sebi. Zato slabi ne vide svog partnera u njegovoj ranjivosti – naviknuli su koristiti svoju emotivnu poziciju slabosti kako bi ispunili svoje potrebe (dobili pažnju, pomoć, egzistencijalnu brigu partnera, zaštitu i slično) i partnerov ulazak na njihov teritorij djeluje im kao prijetnja.
Oni u emocijama slabosti plivaju vrlo spretno jer su već kao djeca naviknuli odvajati taj dio emotivnog spektra kako bi pomoću njega tražili put za ostvarenje kontakta s roditeljima. Taj odvojeni dio emotivnog spektra u odrasloj dobi postaje njihov stil, njihovo oruđe i sredstvo kontrole.
Pustiti slabe da se snalaze sami
To, naravno, ne znači da su oni loši, nego da im za napredak i osobnu transformaciju treba upravo suprotno od onog što misle da traže. Ne treba im suosjećanje i uvažavanje, nego puštanje da se snalaze sami, bez uvažavanja njihovih slabih osjećaja koje guraju u prvi plan. Premda se to na prvi pogled može činiti okrutnim, takav im tretman pomaže da osjete kako stari načini uspostavljanja kontakta više ne funkcioniraju.
Za pokretanje tog procesa riječi nisu dovoljno snažne. Slabima treba da osjete nemoć i nemogućnost da dopru i uspostave kontrolu nad bliskom osobom (bio to partner, prijateljica ili član obitelji) na stare načine koje i njih same ostavljaju zaglavljenima u poziciji slabog djeteta koje nema snagu odraslosti da svoj život vodi prema samoostvarenju.
Iskustvo sigurnosti u slabosti
Kod jakih je proces osobne transformacije obrnut. Njima treba da se u svojoj ranjivosti, nemoći, tuzi i ostalim „slabim“ osjećajima što više izlažu, ali samo pred onima koje procjenjuju da bi te osjećaje mogli vidjeti i podržati. To je prilično riskantno jer uvijek postoji mogućnost da podrška i suosjećanje izostanu, a izloženost u dubokoj ranjivosti koja nikad nikome nije pokazana znači razotkrivanje sebe u svojim najsenzibilnijim nijansama.
Iskustvo izlaganja sebe u svojoj senzibilnoj krhkosti jakima donosi sasvim novo iskustvo – iskustvo sigurnosti u svojoj slabosti. To iskustvo pokreće promjenu i čini da jaki počnu biti više u kontaktu sa svojom slabošću, da žive senzibilniji život i donose odluke koje tu senzibilnost podržavaju.
U svojoj srži, put od slabosti prema snazi i od snage prema slabosti nalikuje na simbole jina i janga. Svaka jaka osoba u sebi krije slabost koja se tek treba razotkriti i svaka slaba osoba u sebi krije snagu koja se tek treba razotkriti. Otkrivanje tih zaboravljenih i zatomljenih dijelova sebe čini intenzivan, katkada težak, ali i zanimljiv transformacijski put prema emotivnoj cjelovitosti.