Vjerujete li u anđele?

Nada je svijest o negativnom i istovremena vjera u mogući pozitivni ishod. Vjetar u leđa koji nas tjera naprijed i onda kad se čini da je sve protiv nas. Tihi unutarnji glas koji šapuće da će, unatoč svemu, na kraju sve ipak biti dobro. Nada je očekivanje, a ne čekanje. Rijedak blagoslov koji imaju samo ljudi. Naime, životinje znaju čekati (svoje gospodare, hranu, maženje...), ali to je čekanje rezultat prirodnog instinkta ili dresure. Samo čovjek zna čekati i dočekati. Upravo je očekivanje ona tanka suptilna razlika koja čini nadu.

Većini nas nada je prirođena osobina. Na primjer, da bismo uvjerili sebe kako će na kraju sve biti dobro, onda kad nemamo osnove za vjerovanje u stvarnu zaštitu, vjerujemo u zamišljenu. Tako istraživanja britanskog Bible Societyja potvrđuju da otprilike trećina ljudi vjeruje u anđele. Odnosno, 29 posto Britanaca vjeruje u to da ih nešto štiti, a svaki peti čovjek kaže da je vidio ili čuo svog anđela onda kad mu je bilo najteže. Samo 17 posto ljudi nije sigurno vjeruje li u anđele ili ne.

Djeca uče oponašajući svoje najveće uzore - vas

S druge strane, oni koji nisu blagoslovljeni prirođenom nadom, mogu se potruditi da je izgrade. Nada se, poput nježnog cvijeta može njegovati, a zatim stalno uvježbavati. Uvjet da ovaj životni stav formirate kod djeteta jest da vi imate optimizam i nadu. U najranijem uzrastu vaša djeca osnovna saznanja o svijetu koji ih okružuje stječu generalizirajući informacije i poruke koje dobiju od vas. Tako, ako ste vi posvećeni, brižni i zadovoljavate njihove osnovne potrebe, oni misle da je svijet pretežno ugodan i siguran. Također, djeca uče oponašajući vas kao svoje najveće uzore.

Upravo svojim ponašanjem vi formirate bazu njihova ponašanja. Na primjer, naučit ćete dijete da voli knjige ako i vi sami provodite vrijeme u čitanju i uživanju u knjigama; voljet će određene blagdane i slaviti ih onako kako to vi radite; bit će iskreno ili pravedno ako je to ponašanje u brojnim primjerima vidjelo od vas i slično. U starijem uzrastu utjecaj vršnjaka djelomično će mijenjati onu primarnu bazu koju dijete stječe u roditeljskom domu.

Ipak, što je ta baza čvršća i stabilnija, to će utjecaj vršnjaka biti manji, jer će vaše dijete tim rizicima biti manje podložno. Zato, ako vi životu postupate optimistično, s nadom i povjerenjem, to je osnova koju ugrađujete u svoje dijete i ukorjenjujete je u cjelokupnu njegovu budućnost.

Kako njegovati nadu kod sebe, a samim time i kod svog djeteta?

STAV PREMA ŽIVOTU. Razmislite kako vaše dijete reagira kad mu se dogodi nešto loše. Za početak ga naučite da svoj doživljaj ne potiskuje, nego da ga podijeli s vama, da razgovarate. Jako je važno da dijete osjeća slobodu pokazivanja i izražavanja emocija, bez straha od vašeg osuđivanja.

Zatim mu pomozite da svoje negativne doživljaje preradi. Ponekad je rješenje u tome da napravi distancu u odnosu na njih pisanjem, crtanjem ili razgovorom. Naime, kad se distancira od emocija, a to vrijedi i za odrasle, one počinju blijedjeti, a sam događaj gledamo optimističnije.

PLUS, MINUS, ZANIMLJIVO. Kada dijete obuzme neki negativni stav (npr. škola je grozna, to je samo gubljenje vremena, mrzim ići na trening...), preusmjerite mu misli na pozitivne i zanimljive stvari (Kad škola nije tako loša? Kad se tamo događa nešto zanimljivo? Što je to?). Uvijek inzistirajte na tome da dijete svaki događaj ili problem promatra iz sva tri kuta, umjesto da se samo fokusira na negativno.

PageBreak

OSOBNO ISKUSTVO. Budite dobar primjer. Navedite djetetu osobna iskustva u kojima se neka loša situacija završila na dobar način. Također, njegujte pozitivan govor, umjesto negativnog. Naime, dijete predškolskog uzrasta razmišlja u slikama, pa kad vi kažete: „Nemoj trčati“, ono sve više vidi sebe kako trči. Zato radije recite: „Hodaj sporije.“

ČAŠA JE PUNA. Potrudite se da sebi i djetetu unesete radost u zajedničku svakodnevicu. Napravite rituale koji će vas dodatno povezivati (zajednička šetnja, pravljenje kolača, vožnja biciklom, razgovor prije spavanja...) i kojima ćete se i vi i ono radovati. Ovisno o djetetovu uzrastu, ove aktivnosti možete stalno obogaćivati (gledanjem filmova, slušanjem glazbe, putovanjima...).

Budite pažljivi jedni prema drugima i poklanjajte si sitnice. Zabavljajte se. Smijte se, gledajte komedije, pričajte viceve... Čak i kad se smijemo nasilu, naše tijelo luči hormon sreće. Oponašajući vas, dijete će steći slično ponašanje, ali što je važnije, sličan životni stav. Njegovo osobno uvjerenje da je moguće promijeniti realnost vlastitim trudom i da o njemu ovisi hoće li imaginarnu čašu doživljavati polupraznom ili polupunom vrlo je važno za razvijanje nade.

ZDRAVA REAKCIJA NA POGREŠKE. Kad kritizirate dijete, bez obzira na to jeste li u tom trenutku u pravu ili samo vjerujete da ste u pravu, ono ima samo nekoliko mogućih reakcija. Može pognuti glavu, šutjeti, čekati da vaša kritika prođe, može se svađati ili se braniti.

A može vam se i suprotstaviti tzv. zdravom reakcijom na pogrešku. Stav koji trebate njegovati kod djeteta može se nazvati: ako sam napravio nešto loše, to ne znači da sam ja loš, a rečenice koje potvrđuju ovaj stav mogu biti, na primjer: Nisam znao bolje; Trudio sam se najviše što sam mogao; Sljedeći put ću napraviti bolje; Nitko ne pobjeđuje uvijek; Imao sam loš dan...

Ovakve izjave izravno pokazuju da dijete šire gleda određenu situaciju i razlog su da ga pohvalite. Odnosno, možda je učinilo nešto što zaslužuje kaznu, ali njegova reakcija na vašu kritiku pokazuje određeni optimizam da će se u sličnoj situaciji u budućnosti ponašati drugačije. Djetetova reakcija ovakvim izjavama pokazuje nadu, a to je najčešće puno veća dobit nego neki konkretan postupak koji ste kritizirali.

ZAHVALNOST. Zašto su neki ljudi sretni? Zato što uspiju biti zahvalni. Njegujte kod djeteta prepoznavanje dobrobiti u svakodnevici, umjesto patnje za onim što nema.

SVJETLO NA KRAJU TUNELA. Sjećate li se stare grčke priče o Pandori? Prema priči, kad je Pandora otvorila kutiju, iz nje su izašla sva zla svijeta. Vidjevši što je učinila, Pandora je pokušala ispraviti pogrešku i brzo zatvorila kutiju. Nažalost, nije primijetila da na dnu kutije leži nada...

Neka vam ova priča posluži kao podsjetnik. Kad vas pritisnu nedaće, sjetite se da negdje u vašoj okolini – iako je možda ne vidite u tom trenutku, nalik svjetlu na kraju tunela – nada čeka da je primijetite i da vam olakša život na najbolji mogući način. Svjetlo u vašem nekom osobnom mraku, nada i razlog za radost može biti upravo vaše dijete. Ali nemojte propustiti i njega naučiti prepoznavanju i njegovanju nade. Uz ljubav koju će od vas ponijeti kao vjetar u leđa za cjelokupni život, umijeće njegovanja nade najznačajnije je što svom djetetu možete podariti.