Djeca u cijelom svijetu crtaju kuću na isti način

Naš prvi dom bio je topao, mračan, u njemu smo lebdjeli mjesecima potpuno zaštićeni od svih vanjskih utjecaja, osluškujući otkucaje srca svoje majke. Iskustva u majčinoj utrobi duboko su urezana u naša pamćenja, ne pamćenja uma, nego pamćenja naših tijela, srca. Iako u jednom trenutku napuštamo to mjesto sigurnosti, duboko u sebi zauvijek nosimo sjećanje na taj divan osjećaj posvemašnje sigurnosti.

U prvim tjednima i mjesecima života dijete percipira svoju okolinu i sebe kao jedno, tek poslije postaje svjesno granica koje ga definiraju kao jedinstveno biće i odvajaju od okoline i drugih ljudi. I možda upravo zato naš dom ima tako posebno značenje i predstavlja dio našeg identiteta.

Ako sanjamo kuću

Kuća je simbol doma i kao takva simbol je nas samih. Ona nije samo puka četiri zida, ona je odraz naše nutrine. Što crtaju tako neumorno, uvijek iznova, djeca kad ovladaju olovkama i bojicama? Kuću. Pokraj kuće drvo, a iznad nje sunce. Djeca u cijelom svijetu crtaju isto, dovodeći nas do kolektivne razine o kojoj nadahnuto piše čuveni psihijatar C. G. Jung.

Za njega je kuća jedan od arhetipova, simbol čovjekove svijesti, njegove psihe, a ona se može jasno manifestirati u snovima. Ako sanjamo kuću, važno je obratiti pažnju na to kako izgleda, je li sazidana od solidnog materijala ili ruševna, je li njezina unutrašnjost prohodna i prozračna ili zatrpana i mračna… kako se u njoj osjećamo?

Sanjin san

To je posebice bilo važno za Sanju, koja je mjesecima odgađala odluku da napusti supruga i brak u kojem je godinama doživljavala neprijateljstvo i poniženja, a opet se nije mogla odlučiti na taj konačni korak iz straha od reakcije roditelja i okoline. Jedne noći sanjala je da se nalazi u ruševnoj kući koja je poplavljena i voda joj je već bila došla do koljena.

Može li simbolika biti jasnija? Na sreću, Sanja je ozbiljno shvatila poruku i napravila potrebne korake, izašla iz ruševine i počela graditi čvrste temelje koji su se kod nje sastojali od samopouzdanja, vjere u sebe i mogućnost vlastite sreće.

Mračna, puna paučine

U drugom slučaju, koristeći metodu vizualizacije, psihologinja je nakon kratkog opuštanja dvanaestogodišnjoj Jasni predložila da zamisli kako šeće puteljkom koji vodi do jedne kuće, te kad dođe posve blizu da je dobro pogleda, istraži, otkrije što sve tu može vidjeti, dodirnuti, mirisati…, a potom da otvori oči i nacrta što je vidjela u mašti. Jasna se zadubila u zadatak i s puno detalja nacrtala mračnu kuću u kojoj nitko ne stanuje, koja je puna paučine i šišmiša.

„Baš je ružna“, komentirala je Jasna, nesvjesna da je putem slika progovorila o svojoj usamljenosti i strahovima koje bi inače teško otvoreno priznala, kako drugima, tako i sebi samoj. Navedeni primjeri pokazuju kako motivi kuće na brojne načine mogu biti vrijedan izvor informacija i sredstvo za rad na važnim životnim temama.