1865 kilometara od doma

Deset je sati ujutro. Djeca su u školi, muž na poslu. Obuvam svoje najtoplije papuče, pripremam si kavu i sjedam u udobnu fotelju, koja mi je postala najdraži kutak u stanu, pročitati nekoliko stranica knjige. Nisam to radila posljednjih šest godina i osjećaj je divan… Kao da sam oduvijek tu, u ovom stanu, u ovoj fotelji, a zapravo me točno 1865 kilometara zračne linije dijeli od rodnoga grada, mog Zagreba, od mame, bake, školskih prijatelja te onih iz parkića s kojima sam, kako to već biva kad imate malu djecu, provodila najviše slobodnog vremena.

Tih 1865 kilometara dijeli me od svega onog za što sam još prije dva mjeseca mislila da je moj dom. A ipak, i u toj, mislila sam donedavno, ledenoj i nezamislivo dalekoj Moskvi sada se osjećam sigurno i sretno – kao da sam doma. Prije tri mjeseca radila sam u L’Orealu u Zagrebu, posao koji me je činio sretnom, a onda je suprug dobio ponudu za posao koja se ne odbija lako, ali uz uvjet da se preseli u Rusiju.

Neočekivano olakšanje

Bilo je malo vaganja. Kratko smo razmišljali o životu na dvije adrese, ali smo ipak odlučili da idemo svi zajedno i da ćemo pokušati stvoriti neku svoju novu oazu za život. Odluka da dam otkaz i nije mi teško pala. Nekako, kao da sam nakon godina rada osjetila i olakšanje. Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću živjeti u centru Moskve s dvoje djece i suprugom te biti kod kuće svaki dan, a ne non-stop raditi kao prethodnih deset godina, mislim da bih mu se nasmijala i odmahnula rukom.

Nisam ni pomišljala da je takvo što moguće, a kamoli da ću ja to, energična kakva jesam, moći izdržati. Ali, evo, tu sam i nakon deset godina rada od 9 do 17 sati sad se bavim drugim prioritetima. Zapravo me iznenadila lakoća kojom sam jedan dom, koji sam godinama sanjala i zatim stvarala u Zagrebu, zamijenila drugim, stvorenim gotovo preko noći. Jer dom je ondje gdje je moje srce, a moje srce je ondje gdje su moje ljubavi – djeca i suprug.

Moj novi kafić

Zanimljivo, kada smo išli u prvi posjet Moskvi, deset dana prije nego što smo se trebali preseliti na tri godine, kako mi se um već pripremio da tu nisam samo obična turistkinja, nego da mi je to novi dom. Grad sam gledala posve drugačijim očima, proučavala sam kafiće koji će možda postati „moji“, gledala sam lica ljudi i razmišljala tko će i kakvi biti moji novi prijatelji. Jednostavno sam pripremila mozak da je to mjesto koje ću iduće tri godine zvati domom.

I, moram priznati, da prvih dana nije bilo lako, trebalo je djecu upisati u školu, naći nove parkiće za igranje, naći neki „moj“ kafić, okružiti se barem nekim prijateljima, ljudima koji će nam pomoći da se snađemo u osnovnim stvarima. Prvu moskovsku subotu sjedili smo u parkiću i gledala sam svoje klince, suze su mi same krenule. Pitala sam se hoćemo li stvarno ovdje biti sretni kao što smo bili u Zagrebu, hoće li se djeca ovdje snaći, jer oni osim što su u trenu izgubili neki stari dom i prijatelje, još moraju ekspresno naučiti engleski (idu u englesku školu i vrtić) i barem pokoju rusku riječ….

Kad nam kreće avion za Zagreb?

Imala sam sto pitanja, ali znam kako moram pustiti da vrijeme učini svoje i da sve sjedne na svoje mjesto. I doista sjeda ili je možda već i sjelo. Dva mjeseca nakon što smo došli sve se nekako posložilo i bez ikakve sumnje Moskvu zovem svojim novim domom. Ima u njoj čarolije koja me je uvukla u sebe, kao da je osjetila da sam pomalo ranjiva pa mi se prikazuje u najboljem svjetlu. Naravno, i Zagreb je ostao naš „pravi“ dom i ponekad se potpuno izgubimo u komunikaciji jer svi pričamo da idemo doma, ali svatko misli na drugu lokaciju. Dogodilo se tako da sjedimo u parkiću i vrijeme je za ručak, ja viknem: „Klinci, idemo doma“, a sin me pita: „Kad nam kreće avion za Zagreb?“

Tako da kada me netko pita što je dom i gdje je moj dom, teško je dati pravi odgovor, ali ono što meni Moskvu sada čini mojim domom je moja obitelj. Ako su oni sretni i ako je njima dobro, i ja ću naći svoju sreću. Naravno, neću skrivati da je u tom stvaranju osjećaja doma pomogao i jedan shopping u Ikei – nekoliko šalica, nekoliko jastučnica, koji cvjetić i omiljena dekica – da stan ipak malo poprimi boje i mirise iz Zagreba.