Terasa s pogledom na srne
Školovati pse pomagače počela sam sasvim slučajno, kao volonter u Hrvatskoj udruzi za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Jedne besane noći na radiju sam čula obavijest da udruzi nedostaju instruktori koji bi radili sa psima i slijepim osobama. No, u tom sam trenutku načula samo riječi „raditi sa psima“, a kako je to bilo ono što sam oduvijek željela, odmah sam se prijavila. U udruzi sam se, tada kao još nediplomirani veterinar, počela školovati za instruktora pasa vodiča slijepih osoba, a potom sam dvogodišnju edukaciju završila u Kanadi.
Kako je udruga u kojoj sam radila bila idejni začetnik, i u to vrijeme djelomični vlasnik centra Silver, njegovim osnutkom 2008. godine prešla sam ondje raditi. Otprilike u isto doba, sa suprugom i dva sina iz rodnog sam se Zagreba preselila 18 km dalje, u posljednje selo u Zagrebačkoj županiji. Stan od 36 kvadrata u centru grada postao nam je premalen i uza sve prenamjene prostorija, a za veći nismo imali novca, zaključili smo kako je nabolje odseliti se izvan grada. U selu Žejinci, pokraj Velikog Trgovišća, kupili smo zemlju i sagradili kuću s čije terase imamo pogled na srne kad ujutro idu s paše. U blizini su dvije starinske vikendice, a prvi susjedi udaljeni su 300 - 400 metara.
Poput jastuka
Izreka „U postolarove djece su najgore cipele“ mogla bi se primijeniti na mene i mog psa. Dala sam mu ime Ares, prema grčkom bogu rata, jer je odgovaralo njegovoj naravi. Udomili smo ga kao odraslog psa s problemima zbog agresivnosti prema psima i ljudima. Iako danas sretno kohabitira s našom djecom i mačkama, zna samo osnovne komande, poput sjedni i lezi.
Dok smo živjeli u Zagrebu, često sam vikendom kući dovodila pse pomagače koje sam obučavala. Danas ih se moji sinovi, iako su tada bili vrlo mali, rado sjećaju, kako su im služili kao jastuci s kojih su gledali crtiće ili kako je jedan od njih, Quido, raskopavao smeće.
Psi poput njih, ponajviše labradori, zlatni retriveri ili križanci tih pasmina koje uzgajamo u Centru, odlični su za obitelj i djecu, nemaju ni trunke agresivnosti, čak ni prema lopovima, pa su idealni pomagači. Prije nego što nam se vrate na školovanje, kao štenci borave u volonterskim obiteljima koje su privremeni udomitelji i u kojima se socijaliziraju. Ondje ih uče osnovnim pravilima ponašanja i poslušnosti te privikavaju na različite životne okolnosti, povremeno radeći s našim instruktorima.
To najčešće rade iz humanih razloga; primjerice, jedna je zagrebačka obitelj dosad socijalizirala čak 19 pasa. Mnogo je i onih koji tako žele testirati spremnost svoje obitelji i djece za odgoj vlastitog psa. Najteži je dio to što moraju biti spremni rastati se od štenca nakon 12 - 18 mjeseci, kada psi odlaze u školu. Mnogi od njih koriste mogućnost da tijekom školovanja vikende provode sa psom kojega su primili na socijalizaciju. Školovanje traje od šest do osam mjeseci i pse za to vrijeme učimo osnovnom treningu poput poslušnosti na poligonima u Centru, a drugi dio se odrađuje na terenu, u gradu, gdje ih navikavamo na svakodnevne situacije u kojima se budući korisnik može naći.
Psi ništa ne rade pod prisilom, svaki dobro završen zadatak donosi im nagradu, najčešće ukusnu pseću grickalicu, a loše obavljen zadatak uskratu. U tome su posebno dobri labradori jer su vječno gladni pa će sve napraviti za zrno hrane.
Velika igra
Psima je škola zapravo velika igra: primjerice, uzicama zavezanim za ladice ili kvake na vratima učim ih kako nešto otvoriti, zatim kako da dodirom nosa upale i ugase svijetlo, a kad ih želim naučiti kako da osobi skinu papuče ili tenisice, igramo se natezanja. Nešto im teže ide podizanje sitnih predmeta, poput kovanice ili kreditne kartice, koje uče zahvatiti jezikom.
Omiljena im je igra tzv. aport, donošenje predmeta, jer je ta vještina u njihovoj naravi, pogotovo retriverima. Njome su mnogima spasili živote, primjerice jednom je djetetu koje je dobilo epileptični napadaj pas donio mobitel kako bi moglo pozvati pomoć.
Mjesto u srcu
Nakon završenog školovanja psi pomagači u potpunosti štite i ispunjavaju život svog novog vlasnika, osobe oštećenog vida, teško pokretne ili osobe u invalidskim kolicima, djeteta s teškoćama u razvoju (cerebralna paraliza, autizam, sljepoća, neurorizična djeca, ADHD i drugo) ili osobe s tjelesnim, mentalnim ili intelektualnim oštećenjem. Kako bi te osobe znale iskoristiti sve ono što je pas naučio i za što je sposoban, potrebno im je prenijeti mnoga znanja, što katkad, zbog njihovih različitih zdravstvenih stanja, zna biti puno izazovnije od školovanja pasa. Katkad ne znam razumije li me osoba, čuje li me ili me uopće ne može razumjeti.
Iako sam mislila da će nakon određenog broja godina moj posao postati „samo posao“, trenuci kad psa predajem korisniku iznimno su emotivno teški. Bilo da smo zajedno proveli 4, bilo 10 mjeseci, svaki od pasa koje sam školovala zauzima posebno mjesto u mom srcu. Neki mi se više uvuku pod kožu, neki manje, ali za svakim „gutam knedle“ kad ga predajem budućem korisniku. Unatoč tomu, najviše se veselim kraju priče, koji je uvijek sretan. Događaju kad pas i korisnik polože zajednički ispit i kad pas dobiva svoju anđeosku svrhu, a tom činu prisustvuje i obitelj socijalizatora s početka priče koja je u tog psa godinu i pola dana ulagala ljubav i trud.
Dodatne informacije o udomljavanju pasa možete dobiti na 01/239-4450 ili na centar.silver@czrs.hr