Pohvala ljubavi
Kad smo bili sasvim mali, bili smo potpuno ovisni o roditeljima. Naročito smo se osjećali ovisnima o majci. Majčina ljubav bila je garancija stabilnosti odnosa, a samim time i garancija preživljavanja. U to najranije vrijeme postojanja ljubav znači život (sigurnost da ćemo preživjeti, biti nahranjeni i zbrinuti), a gubitak ljubavi znači smrt.
„Postoji intimna i duboka veza između ljubavi i smrti“, piše suvremeni francuski filozof Alain Badiou u svojoj knjizi Pohvala ljubavi. O toj vezi piše se i pjeva stoljećima, sjetimo se samo Tristana i Izolde ili Romea i Julije. Ta krajnja žudnja i potreba za voljenim bićem nije ni pretjerana ni slučajna. Ona je prisutna jer duboko u sebi svatko od nas ima iskustvo bivanja novorođenčetom kojem je ljubav značila život.
Iskustvo potpunog stapanja
Svi ćemo se lako složiti da je djeci potrebna ljubav. No, malo je majki koje su u stanju novorođenčetu pružiti ono što mu treba – stapajuću ljubav. Novorođenče nema razvijenu svijest o sebi, o drugima, o svijetu, a stopljenost s majčinim prsima daje mu stabilan osjećaj postojanja. U „oceanskom stapanju“ novorođenčeta s majkom nema jasnih granica vremena i prostora jer nema psihičkih i emotivnih granica koje jedno tijelo (tijelo novorođenčeta) razlikuje od drugog tijela (tijela majke).
Tu „stapajuću ljubav“ mnogi nisu nikad osjetili. Neki zato što su imali nestabilne, prestrašene, zastrašujuće, hladne ili psihički odsutne majke, a neki zato što su od majke bili silom prilika odvojeni. Bez takve se ljubavi, naravno, može preživjeti, ali duboko iznutra ostaje ožiljak, svojevrsno unutarnje mrvilo koje u odrasloj dobi čezne za reanimacijom kroz stapajuću ljubav s voljenom osobom.
Poput droge
Pri stapanju ne osjećamo razliku između sebe i drugog. Emotivno, tjelesno i psihičko miješanje budi snažnu i uvjerljivu fantaziju koja stremi ponovnom stapanju i stvara intenzivnu ljubavnu ekstazu. U odrasloj dobi, mnogi će ova stanja interpretirati kao sudbinsku povezanost, kao osjećaj susreta sa svojom srodnom dušom ili kao „ono pravo“. Iskustvo širenja svijesti, izoštrene percepcije, sreće i snage nalik su otkriću novog svijeta, svijeta koji je sasvim drugačiji kad se gleda kroz prizmu ljubavi.
No, onima koji je nisu dobili u najranijem djetinjstvu, stapajuća ljubav je poput droge. Nemoguće ju je trajno nadoknaditi. Zato se javljaju fantazije koje pomažu održanju iluzije da je stapanje uvijek dostupno i da je ljubav (koja je došla kao melem na davnu povredu) vječna.
Vjerojatno ste ponekad imali dojam ili se prepali da će neki osjećaj trajati vječno. Možda ste pomislili da će vaša tuga, strah ili pak sreća ili ljubav zauvijek trajati. Svi imamo kapacitet za bezvremenost, za osjećaj vječnosti, jer nekada davno nismo znali za pojam vremena, a još manje za mjerenje vremena minutama, satima, danima. U najranijem djetinjstvu doživljaji su nam bili vječni, pa tako i ljubav koja je značila život ili pomanjkanje te ljubavi koje je značilo smrt.
Ne mogu bez tebe – rečenica je koju smo, kad je riječ o ljubavi, puno puta čuli, možda od prijatelja ili prijateljice, od voljene osobe, od sebe samih, a možda samo u patetičnim ljubavnim pjesmama i ljubavnim romanima. Takva izjava nema puno smisla jer odrasla osoba sigurno može preživjeti bez voljene osobe.
Ali, kada nesretna zaljubljenost izvuče na površinu mrtvilo koje je nastalo zbog pomanjkanja majčinske ljubavi iz najranijeg perioda života, onda osjećaj zaista može nalikovati na unutarnju smrt, jer davno stvoreno unutarnje mrtvilo napokon dolazi pod obzor svijesti.
Svijest o svojim osjećajima
Kao djeca nismo bili svjesni svojih osjećaja. Svijest o sebi i sposobnost razlikovanja sebe od drugih, prema mišljenju razvojnih psihologa, počinje se razvijati oko devetog mjeseca života. Svijest o vlastitim osjećajima javlja se još kasnije, kada smo u stanju verbalizirati svoja stanja.
Iskustva koja su proživljena u prvih godinu dana ne mogu isplivati na površinu drugačije nego kroz snažne emotivne okidače – zaljubljivanjem ili vezom s osobom koja je otvorena za stapanje. To može biti prilika za zacjeljivanje davne emotivne povrede, ali samo ako postoji spremnost na prihvaćanje gubitka „vječne, stapajuće ljubavi“, koja je, paradoksalno, izgubljena još na početku života.
Put
Prihvaćanje tog gubitka znači susretanje sebe u unutarnjem mrtvilu i tuzi, a to nije nimalo privlačan put. Osim što nije privlačan, može i buditi strah od pada u depresiju, jer je unutarnje mrtvilo „vječno“, odnosno, nastalo je u vrijeme kada je iskustvo života bilo neomeđeno vremenom.
No, upravo su unutarnje mrtvilo i tuga oni osjećaji koje udomljuje u sebi novorođenče ako nema majku koja mu može pružiti „vječnu ljubav“ putem stapanja. To su stvarni osjećaji. I stapanje s tim stvarnim osjećajima (umjesto s fantaziranim idealnim partnerom) može pokrenuti tugovanje zbog stvarnog (iako pradavnog) gubitka.
To je, zapravo, ljubav
To ne znači da je osjećaj ili dojam vječnosti isključivo regresivan i da ga treba protjerati iz života. Naprotiv. Problem nastaje kad um plete fantaziju da bi „vječnu ljubav“ zadržao, stavio je pod kontrolu zbog nemogućnosti mirenja s gubitkom. No, mirenje s gubitkom (opet paradoksalno) otvara novi unutarnji prostor za ljubav i povremeni doživljaj vječnosti u ljubavi, jer ljubav zaista ima moć transcendencije vremena.
„To je, zapravo, ljubav“, piše Alain Badiou, „deklaracija vječnosti koja se mora ostvariti i razviti kako zna u vremenu. Silazak vječnosti u vrijeme. Zato je taj osjećaj toliko intenzivan“, a zatim dodaje: „Ljubav dokazuje da vječnost može postojati u samom vremenu života.“
.png)
.png)
