Život na održivom imanju Vukomerić

Kuće od slame, gline, drva i kamena

Matkova vizija

Ekološko Reciklirano imanje Vukomerić ime je dobilo po naselju u kojem se nalazi, a njegov je idejni začetnik Matko Šišak, 37-godišnji bivši profesor povijesti, koji je 2001. godine razred odlučio zamijeniti radom na zemlji i stvaranju ekonomski neovisne i ekološki održive zone.

„Na pokretanje recikliranog imanja nagnalo me nezadovoljstvo, potreba za ispunjenijim i sretnijim životom u skladu s prirodom, s kvalitetnim i kreativnim ljudima. Zemlju sam ‘oteo’ roditeljima koji su je planirali prodati. Nisu vjerovali da će išta biti od moje ideje, ali što su oni bili nepovjerljiviji, ja sam bio sve odlučniji“, priča Matko koji je strpljivo i uporno, iz godine u godinu, napredovao u ostvarenju svog sna.

Permakultura na djelu

Postupno su mu se pridruživali istomišljenici, ekoaktivisti i ljubitelji prirode. Jedan od njih je i 39-godišnji Bruno Motik, Zagrepčanin koji je od početka bio uključen u planiranje i izgradnju recikliranog imanja.

I Bruno je svoje akademsko obrazovanje diplomiranog grafičkog dizajnera također radije zamijenio radom na zemlji i specijalizacijom za permakulturni dizajn koji je misao vodilja ovog živućeg projekta. Reciklirano imanje Vukomerić školski je primjer permanentne agrikulture koju obilježava harmonična integracija ljudi i krajolika, koji na održivi način, ne šteteći okolišu, osiguravaju sebi hranu, energiju, dom i ostale potrebe.

Ljepotica zelenog krova

Matku i Bruni, pokretačima ovog svojevrsnog permakulturnog eksperimenta koji se proširio u nešto puno veće, imanje danas služi kao životni i radni prostor. Matko živi na relaciji Zagreb – Vukomerić, a bavi se edukacijom o prirodnom, održivom graditeljstvu, dok je Bruno zadužen za edukaciju o permakulturi. Kako se ne bi i na Bruna odnosila izreka „U postolareve djece najlošije cipele“, 2013. godine započeo je graditi vlastitu kuću – od slame i gline.

U nju se preselio već iduće godine, no njegov dom još nije potpuno gotov. „Trenutačno uređujemo kupaonicu i postavljamo podove. Kuća je pri završetku i nadam se da će poslužiti kao ogledni primjer kako se pomoću prirodnih materijala može izgraditi lijepa i funkcionalna građevina koja komforom ne zaostaje za modernim standardima stanovanja, a istovremeno štedi goleme količine energije koja bi se inače potrošila za grijanje i hlađenje prostora.“

Kuća se, dodaje Bruno, već sada sama opskrbljuje vodom, kišnicom i iz bunara, električnom energijom pomoću solarnih panela i vjetrenjače, te pročišćava vlastite otpadne vode. Za grijanje služe efikasne peći na biomasu koje su napravljene tako da koriste otpad iz pilane. „Tijekom cijele zime na ovaj se način kuća može grijati za svega 400 kuna (to je cijena 5 dužnih metara okrajaka iz pilane koji su zapravo otpad). To je teško nadmašiti bilo kakvim drugim sustavom grijanja, i u financijskom i u ekološkom smislu“, naglašava Bruno dodajući da mu je, u konačnici, u planu da njegova kuća, kao i cijelo imanje, bude samodostatno i da nema više računa za režije.

ZMAG i tečajevi

Ako smo vas sada zainteresirali za selidbu, nažalost, nove stanare ne primaju jer jednostavno više nemaju prostora. Uz objekte koji su u privatnom vlasništvu, u kojem žive članovi udruge Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG), Reciklirano imanje Vukomerić ima samo jedan zajednički objekt – autohtonu turopoljsku kuću koja je bila kamen temeljac imanja. U originalu, to je bila štala iz 1880. godine, a drugi je kat nadograđen 20-ih godina prošloga stoljeća.

Premještanjem na imanje članovi su joj udahnuli nov život. Sada ta drvena, hibridna ljepotica zelenog krova na kojem lepeće vjetrenjača služi kao čitaonica i edukacijski centar u kojem se redovito organiziraju najraznovrsniji tečajevi i radionice. Dio članova udruge ZMAG, koji su se profilirali u izvrsne edukatore, podučavaju druge svemu onom što su tijekom godina naučili sami, učeći iz knjiga, s interneta, ali i na vlastitim pogreškama.

Od kompostiranja, uzgoja hrane, izrade prirodne kozmetike do izgradnje održivih kuća, instaliranja solarne opreme i vjetrenjača, gradnje efikasnih peći na biomasu te izrade vlastitog biodizel goriva. „Najposjećeniji su upravo tečajevi permakulturnog dizajna i gradnje prirodnim materijalima“, kaže Bruno Motik. To pokazuje da je sve veći broj ljudi zainteresiran za usvajanje znanja i vještina koje će im omogućiti da lakše krenu u razvoj svojih vlastitih projekata – izgradnju komadića raja izvan grada. Ovakvim radionicama, otvorenim za javnost, žele pokušati napraviti pozitivnu promjenu, koliko god je to moguće.

Vrtlarica s naslovnice Sense

Članovi udruge ZMAG volontiraju ili žive na imanju, raznolikih su struka i česte su situacije da se na imanju bave nekim drugim stvarima koje ih više zanimaju. Tako ovdje možete sresti povjesničare koji se bave održivom gradnjom, inženjera prometa koji se bavi obnovljivim izvorima energije, arhitekticu čiji je poziv kompostiranje i održiva poljoprivreda ili manekenku koja uživa vrtlariti.

Sendy Osmičević, koja je dvaput krasila i naslovnicu Sense, na imanju je poznatija kao vrtlarica i čuvarica autohtonog, domaćeg sjemenja. Po struci magistra urbanog šumarstva, Sendy zanima urbana permakultura pa o tome često drži predavanja i radionice. Sendy ne živi ovdje, već u Zagrebu, a Reciklirano imanje Vukomerić naziva svojim uredom.

„Rad na imanju vrlo je dinamičan i uključuje putovanja, forume, radionice, radne akcije... U svemu neizmjerno uživam. Za udrugu ZMAG i permakulturu čula sam slučajno, na jednom predavanju, i odmah sam se počela smucati oko Vukomerića oduševljena samom činjenicom da permakultura zaista postoji.“

Dragocjena banka sjemena

Sendy je zadužena za brigu o zajedničkom povrtnjaku koji im je jako dragocjen jer prvenstveno služi za uzgoj sjemena. Kako je lijepa promjena čuti da je mladima dragocjenost „banka“ autohtonog sjemena, kako nazivaju kutak za čuvanje i razmjenu sjemenja, baš kao nekada i našim precima kojima je sjeme doslovce značilo život! Na imanju s vremena na vrijeme sade i razmnožavaju sjeme kako bi ga sačuvali i upravo je za tu svrhu stvoren zajednički vrt.

Naravno, nije to jedina poljoprivredna površina na imanju. Brojni članovi udruge ZMAG, posebno oni koji ovdje žive, na svojim parcelama imaju povrtnjake, a često i kokoši i patke koje se slobodno kreću. „Hrana koju uzgajamo zasad se uglavnom svodi na povrće za vlastite potrebe, no imamo planove za proširenje proizvodnje, čak i za prodaju“, optimističan je Bruno.

Željni života u prirodi

Njima svakako ne manjka posla. Radovi su uvijek u tijeku jer dogradnja imanja i privatnih objekata nešto je što će potrajati, kako kaže Bruno, još sigurno nekoliko godina, a trenutačno rade i na izgradnji kućice za alat. Čini se da im izuzetno odgovara ovakvo „sporo“ graditeljstvo i usporen tempo života u zajednici u kojoj se svi međusobno pomažu i brinu jedni o drugima. Pomoći im ne nedostaje.

Imaju mnoštvo volontera iz udruge ZMAG, ali i iz drugih država, pa im je tako sada u gostima Njemica Lena koja je na imanju provela nekoliko tjedana pomažući gdje je to bilo potrebno i učeći o permakulturnom dizajnu i održivoj gradnji.

„Zbog čestih odlazaka i dolazaka ljudi, na imanju je“, kaže Bruno, „teško definirati točan broj žitelja. „Stanovanje u Vukomeriću je dinamično pa u toplijem dijelu godine imanjem se koristi i do dvadesetak ljudi. Članovi udruge koji imaju vlastite kuće tu su, manje-više, tijekom cijele godine, ali ni to nije strogo definirano.“ Ali jedno je sigurno, svi koji ovdje povremeno ili stalno borave željni su bijega iz grada i života u prirodi.

Suradnja i solidarnost

To im je, ostvarenjem mladenačkog sna, kada se upustio u ovu ekološku pustolovinu, okrećući leđa asfaltu i betonu omogućio Matko Šišak. Njegovo imanje ponudilo im je toliko potreban prostor gdje imaju priliku pokazati kako je drugačiji svijet ipak moguć. Svijet u kojem ljudi imaju zadovoljavajuće životne uvjete, socijalna i ljudska prava, pri čemu se ne ugrožava okoliš i održivost prirodnih ekosustava.

I ne samo to – od idealističkih maštanja jednog tinejdžera koji je „oteo“ zemlju roditeljima, Reciklirano imanje Vukomerić danas, u suradnji s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva, djeluje i kao državni centar znanja u području održivog življenja i razvoja permakulture. Mnogo su naučili posljednjih godina, ali ono najvažnije je, ističu jednoglasno, to što su naučili raditi jedni s drugima.

„Suradnja i solidarnost principi su koje njegujemo od samog početka, a možemo reći da smo s vremenom i tu teoriju uspjeli pretočiti u praksu“, zadovoljno kaže Matko na kraju našeg susreta. Ostavljajući iza sebe ovo zeleno utočište gradske djece, ulovila sam se kako pjevušim staru dječju pjesmicu Branka Kockice: „U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo. U njemu je sve lijepo, u njemu je sve nježno. U njemu se sve raduje!“