Ženeva, Švicarska. Dva popodne. Batler na stol donosi vrč svježe iscijeđenog soka od dinje. Nalazimo se u kući Paula Coelha (Río de Janeiro, Brazil, 1947.), jednog od najutjecajnijih pisaca današnjice.
Prepoznali su ga čitatelji iz 150 zemalja, neovisno o vjeri i kulturi, njegovi radovi osvajaju prva mjesta lista najprodavanijih naslova i nadilaze područje književnosti te postaju teme društvenih i kulturnih rasprava. Ovdje, u prijestolnici mira – i jednom od najskupljih gradova na svijetu – Coelho živi već sedam godina sa svojom ženom, likovnom umjetnicom Christinom Oiticicom. Ovo je prvi put da prima predstavnike medija u svom dvoetažnom penthouseu na vrhu zgrade okruženim raskošnim vrtom. S jedne strane, snijegom prekriveno planinski vrhunci Francuske, s druge, plavetnilo Ženevskog jezera.
U sredini, između čokota i hortenzija, stoji streličarska meta pocrnjela od brojnih rupa (pogodaka). Nema susjeda. Ovaj dom dominira prostorom od 360 stupnjeva. Bijel je, funkcionalan, prozračan i pun svjetla. U njegovoj radnoj sobi samo je računalo najnovije serije i ergonomski stolac postavljen ispred moderno dizajniranog stola. Na njemu nema ni skica ni arhiva, samo maleni hram u kojem su slike svetaca u suživotu s ortodoksnim djevicama i poganskim simbolima kao što je staklena djetelina s četiri lista. To su talismani koji s njim svugdje putuju, kao i krunica koji nosi u desnom džepu i s kojom moli svaki dan.
Ovdje je, pod zaštitom i vodstvom vjere, napisao Špijunku, svoj posljednji roman i prvi temeljen na stvarnim događajima. Priča prati život Mate Hari, čije iskupljenje traži nakon sto godina, uz pomoć njezinog posljednjeg pisma koje je napisala tjedan dana prije pogubljenja. Inspirativno štivo koje donosi sliku osobe spremne suočiti se sa svijetom i s kojom djelo autora, prevedeno na 81 jezik, govori još jedan jezik: frizijski, gotovo zaboravljen kao drugi jezik u Nizozemskoj, domovini žene koja se u pisanu riječ vratila nakon četiri godine medijske tišine. “Obožavam sok od dinje”, kaže dok mi toči sok u čašu. I, ne podižući pogled s pjene, dodaje: “Pitat ćete me zašto sam napisao ovu knjige, je li tako?”.
Tako je.
To ni sam još točno ne znam, jer nisam tu knjigu planirao. Sve je počelo nedavno, nakon razgovora s mojim odvjetnikom. Razgovarali smo o ljudima koji su u povijesti iskorištavani kao žrtveni janjci. Spomenuto je ime Mate Hari. Žena koja je proživjela Prvi svjetski rat, najkrvaviji u Europi. Nitko nije dobivao ni gubio, kraj se nije vidio, ljudi su bili očajni. Mata Hari je uživala veliku popularnost. Imala je snagu. Znala je što želi, što je u nekima izazivalo zavist. Bila je plesačica koja je zaokupila pažnju svijeta i kojoj su se povjeravali ondašnji moćnici i bogataši. Kako bi odvratili pozornost s dramatičnih događanja, uhitili su je kao špijunku, proglasili je krivom i javno osudili. Ljudi su na trenutak zaboravili na ratne užase. Zapaliti ikonu je snažan čin. No, kada se kraj približio, ona je odlučila nastaviti iskorištavati svoju slobodu. Obožavala je modu. Odjenula se kao Coco Chanel, u elegantnu crnu haljinu, sa samostojećim čarapama i šeširom, i zamolila da joj ne prekriju oči dok bude stajala ispred muškaraca koji će je smaknuti.
Kada su je smaknuli, učinili su je besmrtnom, ali krivom. Sada je vaše riječi vraćaju u život. Je li vaša knjiga oružje mira?
Tome se nadam.
Jeste li dobili pristup zaštićenim materijalima kako biste stali u obranu njezine nevinosti?
Da. Ovo je prvi put da sam odradio novinarski posao. Kada sam počeo istraživati, pristup engleskim i njemačkim dokumentima bio je slobodan, ali ne i francuskima. Računao sam na suradnju nekolicine osoba, izvora koji bi mi omogućili pristup. Dogodine će ti dokumenti postati otvoreni javnosti i bit će iznenađenje, jer će se jasno vidjeti da je bila nevina.
Tko je zapravo bila Mata Hari?
Ja je vidim kao prvu feministkinju 20. stoljeća. Protivila se očekivanjima muškaraca i izabrala je samostalan i izniman život. Čak i danas možemo nešto naučiti iz njezinog života, budući da se optužbe moćnih ljudi i dalje plaćaju životima nevinih. U vrijeme kad je društvo još bilo patrijarhalno, Mata Hari je bila gorljiva zagovornica ženskih prava. Počinila je samo jedan „zločin“: Bila je slobodna i neovisna žena.
Prošle su četiri godine od vaše posljednje knjige. Koliko vam je trebalo da napišete ovu knjigu?
Točno jedanaest dana, od 19. do 30. travnja.
Jedanaest dana?
Da. Bilo je to nešto izvanredno. Osjetio sam snažnu i duboku povezanost s energijom Mate Hari. Nije to bio duh, ali zamalo (smijeh). Osjetio sam da sam tamo gdje je ona bila, otkako je upoznala Picassa do godina kad je izvodila orijentalne plesove uz aplauz cijelog Pariza. Bio je to put kroz vrijeme. Pisao sam u stanju inspiracije. Nešto slično dogodilo mi se samo s Alkemičarem, s kojim sam proživio vrlo intenzivan, poseban kreativni proces. Također sam ga vrlo brzo napisao.
Devedesetih godina Alkemičar vam je donio književnu slavu i postao jedna od najčitanijih knjiga na svijetu.
Da. Danas je peta najčitanija na svijetu, nakon Biblije, Kurana, misli Mao Zedonga, i fenomena kao što je Harry Potter. Peti sam ja s Alkemičarem. Za mene je to još uvijek snažan osjećaj.
Mnogo puta. Pogotovo na početku karijere. Poslije sam shvatio da je pisac, kao bilo koji umjetnik, instrument. Danas osjećam ponos, ali ne taštinu. Jako sam zadovoljan svime što sam postigao. Ne sramim se što su moje knjige prevedene na toliko jezika ni što sam najpoznatiji pisac na svijetu. Vjerujem u ljubav prema sebi i u to da postoji najbolja verzija nas samih te da je ona jako dobra. Ako me pitate hranim li svoju slavu odlascima na koktel-zabave, reći ću vam – ne. Ne idem na proslave i crvene tepihe. Sve mi je to već dosadilo.
Kao UN-ov ambasador mira, kako vidite novi milenij?
Milenij će biti dominantno ženske energije, ili neće. Vjerujem da već postaje takav, ta promjena upravo postaje vidljiva. Sve je jasnije kako je ženska energija ta koja mijenja stvari. Dobro je prisjetiti se, u bilo kojem trenutku naših sukoba, društvenih ili osobnih, da samo ljubav može dati smisao onomu gdje ga nema.
Kakva je veza između ljubavi i ženskosti?
Na našoj ženskoj strani, neovisno o tome jeste li muškarac ili žena, počiva svijest o zdravoj ljubavi. U povijesnim traktatima mudrosti i u klasičnim alkemijskim tekstovima uvijek postoje dva stupa sa svake strane hrama, koji su simbol početka života. Jedan od tih stupova je ženski, drugi muški. Ženski je ljubav, suosjećanje, oprost. Muški je disciplina, volja, čvrstina. Kada radimo nešto kreativno, koristimo žensku energiju. Muškarac može biti snažan, može ubiti koliko hoće bizona, ali nikada sam neće moći ostvariti to da se svijet okreće jer su njegovo pravo životno nasljedstvo djeca, a ona dolaze od žene. Ljubav je uvijek plodonosna, stvaralačka, nikada štetna. Sukobi među ljudima započinju kada želimo poreći tu stvaralačku, brižnu žensku energiju. Isto tako, okončat će kada je prihvatimo. Stoga znamo da je za promjenu svijeta potrebno mnogo ženske energije.
Svi ratovi, osobni jednako kao i društveni, proizlaze iz nečeg što se zove strah. Strah, ne mržnja, suprotno je od ljubavi. Strah nas paralizira i od njega se razbolijevamo. Ljubav nas tjera k susretu i brizi za drugoga.
Zašto netko tko govori tako prosvjetljujuće nosi tako crnu odjeću?
(Smijeh). Prije je razlog bilo to što sam živio po hotelima, a servis za pranje uvijek uništi šarenu odjeću. Sada nosim crno jer sam navikao i jer sam prestao putovati zbog posla.
Zašto?
Umorio sam se. Godine 2007. imao sam avion. Kupio sam ga jer sam stalno putovao. Ali sam ga prodao. I sve mi je draže ići pješice.
Možete živjeti bilo gdje na svijetu. Zašto baš Švicarska?
Imam kuću u Pirinejima s predivnim parkom punim životinja i lijepim jezerom. Da sutra odem tamo, znam da neke stvari ne bi funkcionirale jer tamo dugo nisam bio. Već pet godina nisam bio ni u svojoj kući u Parizu, udaljenoj tri sata odavde. Želim reći da sam se od svega jako udaljio. Ne viđam nikoga. Sam sam sa suprugom. Gledam filmove i čitam knjige. Živim u Švicarskoj jer mi dopušta miran život, nešto što svakim danom sve više cijenim.
“Ovisnik sam o internetu”, rekli ste mi davno…
To je bilo kada je postojao samo MySpace (smijeh).
Pisac ste s najviše pratitelja na društvenim mrežama.
Da. Imam 28,5 milijuna na Facebooku i 11 milijuna na Twitteru. To je ludo, gotovo nevjerojatno. Istina je da dosta koristim društvene mreže; smatram ih snažnim alatom za širenje osobnih uvjerenja. Kada izdam knjigu, poput ove, dopuštaju mi da o njoj govorim bez posrednika. Zapravo, dat ću samo ovaj intervju i jedan za američki tv show Good Morning, America. Mreže su za mene dobar način za povratak energije koju primam od obožavatelja. Sada sam stvorio hashtag #daylywalk.
O, da? Zašto?
Ženeva je grad udaljen pet minuta autom od sela s kravama. Sada stalno tamo šetam. #Daylywalk je zapravo poruka, prijedlog načina života. Trebamo se fokusirati na ljubav prema prirodi, na stvari koje funkcioniraju i pružaju nam zadovoljstvo.
Mnogi vas prate na internetu, ali koga prati Paulo Coelho?
Ja sam anarhist. Istražujem i tu i tamo. Imam puno pratitelja, ali ja pratim samo nekoliko prijatelja, prvenstveno na Instagramu.
Kad već govorimo o prijateljima, vaše knjige su posvećene J. Možete li nam otkriti koje se ime krije iza tog slova?
Ne. Ali mogu reći da J. postoji i da je muškarac usko povezan s mojim životom. Uvijek je u kući. Meni J., na metafizičkom planu ima jednaku važnost kao Christina na zemaljskom.
Koje vam se druge zemaljske stvari sviđaju?
Streličarstvo. To je moj Pokemon Go.
Što vam ono znači?
Pomaže mi pri koncentraciji. Kao što vidite, imam streljačku metu ovdje na terasi. Ljudi koji me znaju, poklanjaju mi strijele, a mnoge koje ispalim nose imena mojih knjiga.
Sa svima pogađate u sredinu. Postoje li neki neostvareni izazovi za Paula Coelha?
Trenutno mi je veliki izazov svakoga dana sa ženom napraviti 10 000 koraka. To bi godišnje bilo jednako obilasku 144 grada ili sela.
Gdje ćete i kada početi?
U Španjolskoj, 20. rujna. Ove godine prošlo je točno 30 godina otkada sam prošao Camino de Santiago, iskustvo koje je u meni probudilo pisca. Tamo započinjem izazov sa 144 mjesta. Krenut ćemo od Madrida, grada iz kojeg sam započeo svoje hodočašće.
Što za sada očekujete od životnog puta?
Da će se, kada završi, moj rad još dugo zadržati. Ljudi vjeruju da je moj život bio čudesan, da nije bilo teških vremena. Pomislio sam jednog dana: “Tko sam ja zapravo bio?”. Onda sam digitalizirao sve što sam imao sačuvano i stavio to na cloud, ali htio sam nešto i fizički zadržati. Zato sam osnovao zakladu ovdje u Ženevi, u kojoj se može pristupiti svemu, čak i mojoj korespondenciji. Prvo sam tražio ogromne zgrade, a poslije sam pomislio: “Ne. Samo 200 metara kvadratnih i maksimalno četiri osobe dnevno”.
U Špijunki Mata Hari baca kamen i uzvikuje: “Kamene, udalji se i odnesi svu moju prošlost sa sobom.” S tim kamenom u ruci, što biste poželjeli da odnese?
Pa dobro, tražio bih da odnese nesnošljivost. Bilo bi suviše lako reći ratove. Ali, nestanak nesnošljivosti znači kraj svake agresije, uključujući nasilje nad ženama.
Koliko je Christina Oiticica bila važna za vaš pronalazak osobnog mira?
Neizmjerno. Svijet bez nje ne postoji. Nikada nisam mogao zamisliti da ću odlučiti biti u braku s istom ženom 36 godina i ne mogu zamisliti život bez nje. Ona je utjelovljenje dragosti. Nikad se ne svađamo. Mnogo mi pomaže. Prije nje nisam bio ista osoba.
Kakvi ste bili prije?
Napravio sam mnogo ludosti u životu. Kada nađeš životnu suputnicu, prva reakcija je negiranje. “Ne, to ne može biti”, ponavljaš sebi. “Toliko je žena na svijetu!”. Malo-pomalo, bez forsiranja, stvari se poslože. Danas je moj jedini strah da se njoj nešto ne dogodi, za mene mi je svejedno. U tim trenucima samo molim Boga da ne ode prije mene jer bih već idućeg dana umro. Tu noćnu moru stalno proživljavam. Budim se noću da je dodirnem i vidim diše li (zasuzile su mu se oči. “Idemo zapaliti cigaretu”, predlaže i poziva me da izađemo na terasu. Već je kasno popodne. Vadi dva Philip Morrisa i pali prvo moj dok gleda prema planinama.)
Sviđa li vam se biti to što jeste?
Da, jako mi se sviđa. Prodao sam 210 milijuna svojih knjiga. Imam 600 milijuna čitatelja, ali…nešto me muči…
Što?
Ako se nalazim u tako privilegiranoj poziciji, s toliko ljudi koji me prate, što još mogu učiniti? Kuda se trebam usmjeriti kako bih pridonio suosjećanju i toleranciji?
Mata Hari u vašoj knjizi kaže: “Kada netko ne zna kamo ide, nikada nije izgubljen”.
To je istina. Kada netko ne zna kamo ide, nikada nije izgubljen. Najveća otkrića pronađemo kada prestanemo kontrolirati stvari, kada tečemo, kada uspijemo hodati u miru. Tako će i onih 10 000 koraka koje sam si zadao biti način da pokrenem svijet.
.png)
.png)
