Uvijek sam iznenađena kako jednostavne istine i zakonitosti čine moju životnu školu, a mislim da će imati odjeka kod mnogih osoba. Neke su od njih, zbog kojih sam godinama bila u nedoumici pitajući se jesu li istinite ili ne, sljedeće:

1. Trebaš biti jako oprezna u odlukama i izborima jer jednom kad odabereš, nema natrag?
Provela sam bezbrojne sate mladosti pokušavajući kristalizirati pravi odabir u nekoj izazovnoj situaciji: koji fakultet upisati, s kojim dečkom hodati, koju odjeću obući... Što je ispravno, a što je to toliko neispravno da će strmoglaviti moj život u nepoznatom, paklenom smjeru. Prave more počele su dolaskom mog prvog sina, kad sam se pri svakoj novoj odluci grčila u neizvjesnosti hoću li upropastiti život svog sina budeći ga noću zbog presvlačenja pelena, davši ga u vrtić ili...

Puno godina poslije, na predavanju Martyna Carruthersa, prijatelja i utemeljitelja Soulwork systemic coachinga, čula sam kako citira svog oca: „Donesi odluku i učini je ispravnom.“ Cijeli mi se svijet okrenuo naglavce kad sam dopustila da smisao ove jednostavne upute prodre do mog uma. Nije riječ o matematici: dva i dva su četiri. Radi se o svakom koraku koji poduzmemo nakon što napravimo odabir. Ako je to točno, znači da je moć u meni, a ne u odluci! Ja sam ta koja će pažljivim postupanjem u budućnosti odrediti konačni ishod, rezultat i uspjeh.

2. Prava prijateljstva sklapaju se za cijeli život?
Kako sam duboko u to vjerovala kao djevojčica! Birala sam prijatelje, pažljivo im poklanjajući srce i povjerenje. Prva razočaranja stigla su prilično kasno - dobar komad djetinjstva i mladosti živjela sam u ljepoti čvrstih prijateljstava i podrške. Djelomično zahvaljujući kvalitetnom izboru prijatelja, a s druge strane i mojoj naivnosti koja je učinila da neke situacije ne prepoznam.

Danas znam da je moguće u svakom prijateljstvu doživjeti razočaranje. Stoga ne dajem obećanja, ne vezujem se. Uživam koliko je moguće u svakom trenutku do situacije kad se dogodi da nam se prioriteti raziđu. Umjesto da tada budem žalosna, razočarana, s osjećajem prevarenosti, radosno krećem svojim putom i dopuštam da se prijateljstvo nastavi nekim njemu namijenjenim tijekom.

Ako osoba bude razočarana, objasnit ću joj koliko je moguće (obično druga strana teško shvati da netko njoj drag ima drugačije prioritete) i pustiti vremenu da tom odnosu da nove okvire, ili ne. Najvažnije što sam shvatila jest: ne ulagati povjerenje u prijateljske odnose. Svaki trenutak sklada je bonus, poklon sudbine, posebna ljepota, a kad prestane, poštujem tuđi životni put i osobne izbore. Život ide dalje nudeći neizmjerna iznenađenja.

3. Za dobar i dugotrajan brak, ‘dok nas smrt ne rastavi’, potrebna je velika zaljubljenost i ona je ključni sastojak tog projekta?
Nakon dva braka, u ukupnom trajanju od trideset godina, o ovome mogu govoriti s pozicije autoriteta jer sam dobila priliku pogledati u oči svojim iluzijama, ali i kvalitetnim uvjerenjima. I jedno i drugo partnerstvo započelo je visokom dozom zaljubljenosti. Tada nisam znala da je taj početak razdoblje romanse u kojemu logika duboko spava i onemogućen joj je pristup. I ne bih se odrekla tih dana, uzavrele krvi, hodanja po oblacima, bezbrojnih ružičastih vizija budućnosti.

No nakon godinu, dvije fiziologija se vrati u prosječno stanje, bilo se uspori, ružičasta boja sve češće dobiva sivkastu nijansu. I tad je na redu vještina zajedništva. Vještina podrške, ples po unutarnjoj glazbi, no ritam njegove glazbe počne se jako razlikovati od njene. Počinju kompromisi, pristanci na ne baš najgenijalnije prijedloge i uvjete, počinje zataškavanje vlastitog života kako bismo se uklopili u životni ritam partnera. I neću reći da je tu jedna strana žrtva. Najčešće obje osobe počnu živjeti visoku dozu prilagodbe. I, stvarno, vidi čuda, pojavi se više svjetlosti, sloge, razumijevanja. No neprimjetno se gubi osobni naboj, strast, želja i oduševljenje.

Izgubi se i jedna dječja osobina - zauzeti prilagodbama zaboravimo biti znatiželjni. Zaboravimo se čuditi potezima partnera, oduševiti se novom haljinom, začuditi se neočekivanom prijedlogu za godišnji odmor… Više se ne promatramo s iščekivanjem, neizvjesnošću, radošću… Izgubimo spontanost, izgubimo divljenje i zahvalnost. Zaboravimo na sreću što smo živi, što smo zdravi, što imamo jedno drugo, a možda i djecu koja su savršen koktel nas dvoje.

Počinjemo tjerati pravdu, uspoređivati, tražiti inspiraciju na drugim mjestima. A sve to jer smo, zagušeni prilagodbama i kompromisima, prestali njegovati svoju znatiželju, strast, čuđenje, divljenje, oduševljenje. Upravo oni odabiri koji su donijeli kratkotrajan efekt sloge, usklađenosti, mira i prividnog zajedništva, koji su omogućili da zaobiđemo konflikte i suočavanja, malo-pomalo, neprimjetno su nagrizli našu autentičnost, osobnost i strast.