Ovo je priča o mom leptiru koji se bori kroz život i maše krilima snagom ljubavi i voljom za životom. Možda i nije sve onako kako bismo željeli, pa tako i naučiš jače mahati krilima kao da letiš uz vjetar.
Moj je leptir jaka i sretna mlada žena koja je otkrila da ima karcinom dojke… Ne više baš sretna s takvom spoznajom, ali ide snažnija naprijed. Ona pada, ali se diže. Boli je svaka vena, cijelo ju tijelo lomi na tisuću komada kada kemoterapija prolazi kroz nju. Nema vremena bolovati, uzme tabletu protiv mučnine diže se i ide dalje. Ima razloga ići dalje jer čekaju ju njeni leptirići.
Nije lako baš biti jak kada te mučnina lomi i para ti utrobu. Svakim joj je danom sve više padala kosa, pramen po pramen, las po las, ali ma to je samo kosa… maši samo, maši dalje, leptiru, možeš ti to. Liječenje je prolazilo polako, korakom puža, bila sam uz nju držala je za ruku i znala je da nije sama. Čekala je da iskapa kemo polako, presporo za nju koja već ima milijun stvari u glavi… što ću kuhati danas?
Ali ona voli život i neće joj ništa stati na put ide ona dalje, sada se ona kreće brzinom puža ali ide naprijed. Svaki put kada se pogleda u ogledalo, prođe misao kao struja kroz glavu jer glava je još uvijek glatka i sjajna. Prolazilo je vrijeme presporo za nju, prošle su kemoterapije i bila je ona dobro, letjela je i dalje, krila su joj čak ojačala, kosa je polako počela rasti i ponovno je poprimila izgled leptirice kakva je uvijek bila. Misli su joj prolazile kroz glavu zašto, zašto baš ja, jesam li negdje u životu pogriješila, možda me netko gore kažnjava.
Odgovori nisu stizali, ali je znala da mora tražiti još razloga za sreću te se nagradila (ili onaj gore) još jednim leptirom. Njenoj sreći nije bilo kraja, znala je da joj je to nagrada za sve što je prošla, to je bila njena medalja za hrabrost i borbu te je svima dala razlog za sreću. Dani su prolazili i ona je živjela sa svojim leptrićima koji su joj uvijek bili injekcija adrenalina za dalje.
Milijun je strahova prolazilo kroz njenu glavu, znala je da nema odustajanja ni stajanja, mora ići naprijed ma što da se dogodilo. Veselila se svakom trenutku svakom danu i minuti u svojem životu. Ožiljak na tijelu ju je uvijek podsjetio na bolest i znala je da možda to i nije kraj priče. No nije ju to pokolebalo da se ne raduje što još leti visoko i maše krilima jače no ikada.
Nažalost i bolest se vratila potiho i podmuklo kao i prvi put. Sada je znala što je čeka, opet borba i strah za život. Ma nije nju strah za sebe, ona se boji zbog leptirića koji je trebaju više no ikada. Ja sam i dalje uz nju i držim je za ruku kao i nekada…
Svi smo znali da je loše i da je boli opet i opet, ali ona tješi nas, bit će dobro, mora biti jer bilo je i gore pa je ipak letjela. Ona i dalje boluje i milijun joj je neodgovorenih pitanja u glavi, ali zna da mora letjeti za njih i sve nas koji smo tu za nju i ona za nas. Ima snage, ali tijelo je ne sluša, ona bi jako letjela, ali joj ne ide. Mozak joj ne dozvoljava posustati jer mnogo neobavljenog posla ima. Možda nije ni mogla zamisliti teži let, ali ona još leti i veseli se letu svaki dan iznova. Kako li je život lijep kada nas nagradi takvim leptirom koji nam je uzor i sram me same sebe i drugih kad pomislimo da mi je teško…
Vječno njena podrška…
Mirela
.png)
.png)
