Ako nas itko na svijetu može iscijeliti, to je partner

Kemija i kompatibilnost

Koje osjećaje trebamo potisnuti i koje radnje činiti da bi nas 'voljeli'

Još od vremena Freuda, brojni psiholozi i terapeuti bave se pitanjem potiskivanja osjećaja. Vrlo rano po dolasku na ovaj svijet naučili smo koje osjećaje trebamo potiskivati zato što nisu prihvaćeni i koje je radnje poželjno izvoditi kako bismo dobili ono što želimo.

Tako je netko naučio da smiješkom može odobrovoljiti majku koja će mu onda biti na raspolaganju, a netko je naučio da smiješak nije poželjan jer ga majka ne uzvraća. Jedni su naučili da će plač ili pokazivanje ranjivosti privući roditelje, a drugi su naučili da će ih to odbiti. Netko je naučio da će traženjem hrane uvijek dobiti pažnju, a netko je naučio da traženje hrane kod majke izaziva nervozu jer „dijete opet nešto traži“.

Odbačeni dio koji vrišti

Potiskivanjem osjećaja u situacijama kada oni nisu poželjni zapravo potiskujemo cjelokupna iskustva koja se s vremenom pretvaraju u specifične energetske uzorke. Ti odbačeni, potisnuti uzorci, čim se stvori prilika da budu izraženi, iskaču van, kao da imaju svoju volju.

To je zapravo prilično logično. Budući da se nijednog dijela sebe ne možemo trajno riješiti, taj odbačeni dio, upravo zbog snage potiskivanja biva pod silnim pritiskom. Kad pritisak više ne možemo izdržati, jer potiskivanje zahtijeva golemu energiju, odbačeni se dio mora izraziti.

Primjerice, ako je u vezi muškarac romantičan, a žena nije, potencijalna ljubavnica iz muškarca može izvući njegovu odbačenu romantičnost. Ili, ako je žena, iz straha da ne bude odbačena, od samog početka veze potiskivala ljutnju, nekoliko godina poslije imat će ispade ljutnje koji se, s obzirom na povod, mogu činiti pretjerani.

Veze u kojima se ne smije pokazivati ljubav

Jedno od osnovnih pravila ljudskog psiho-emotivnog funkcioniranja glasi: ono što je odbačeno preuzima kontrolu. Kada neki dio preuzme kontrolu, to znači da nas vodi u situacije u kojima će biti izražen jer želi reći: Tu sam, vidi me, prihvati me, postojim, bez mene nisi potpun(a).

U ljubavnim odnosima gotovo se uvijek događa da partneri izgube dio sebe. Kako bi zaštitili odnos i ostali zajedno, zatomljuju one dijelove sebe koji ne nailaze na partnerovo odobravanje ili se čine ugrožavajućim za vezu. U nekim vezama nema mjesta ljutnji, u nekima je nedopuštena ranjivost, a u nekima se ne smije pokazivati ljubav.

U nekim vezama jedan od partnera teži stalno biti dominantan, u nekima jedan od partnera podcjenjuje ambiciju drugog, a u nekima ignorira ljepotu, romantiku i senzibilnost. Ono što u vezama ostaje nevidljivo i nedoživljeno teži preuzeti kontrolu i ostvariti se u nekom drugom odnosu.

PageBreak

Zato se u ljubavničkim odnosima nadoknađuje upravo ono što u vezama ili brakovima nedostaje, a nakon prekida veze, sljedeći partner izvlači na vidjelo upravo ono što je u prethodnoj vezi ostalo potisnuto. U slučaju da novi partner suviše podsjeća na starog, to je znak da nije došlo do značajnog napretka u vezi, do osvješćivanja i zdrave potrebe za promjenom koja vodi do prepoznavanja i prihvaćanja odbačenih dijelova sebe.

Kad nova veza započinje, ono što stvara kemiju i osjećaj kompatibilnosti svojevrsno je trenje među odbačenim, potisnutim dijelovima sebe. Žena i muškarac trebaju jedno drugo i osjećaju da su jedno drugom važni jer međusobnim prihvaćanjem mogu zaliječiti svoje emotivne povrede. To otvara mogućnost stvarnom iscjeljivanju tih povreda ako s vremenom usvoje taj prihvaćajući i njegujući način tretiranja odbačenih dijelova sebe.

Ljubav koja je poznata, ali bolja

Primjerice, ako je žena dok je bila dijete imala hladnu i odsutnu majku, a muškarac joj pokazuje puno topline i nježnosti, postoji mogućnost da žena usvoji taj topli i njegujući pristup prema djevojčici u sebi. Ili, ako je muškarac dok je bio dijete imao strogog oca koji ga je odbacio, a žena ga prihvaća u njegovoj ranjivosti i pokazuje mu da ga ne namjerava odbaciti ili napustiti, muškarac ima priliku usvojiti taj prihvaćajući pristup dječaku u sebi koji mu može donijeti osjećaj sigurnosti i stabilnosti.

No, kako bi došlo do mogućnosti transformacije koju obećava kemija, partner na neki način treba rezonirati sa starim povredama. Zato biramo partnere koji su u nekom dijelu slični našim majkama, očevima ili drugim bliskim osobama iz obitelji jer nas to podsjeća na ljubav koju smo mogli dobiti da su ti nama bliski ljudi iz prošlosti, iz djetinjstva bili „bolji“. Privučeni smo partnerima koji nam mogu pružiti ljubav koja je „poznata“, ali „bolja“.

Lajtmotiv odnosa

Kemija i osjećaj kompatibilnosti obećavaju mogućnost dovršetka nekadašnjih priča. No, jednako tako, predstavljaju rizik ponavljanja istih traumatskih iskustava, kopanja po starim ranama. Zato otvaranje prema mogućnosti ostvarenja ljubavi istovremeno može biti i zastrašujuće. Postoji mogućnost da budemo povrijeđeni na iste stare načine te da ne pronađemo u sebi dovoljno snage i samosvijesti da povedemo priču prema boljem završetku, prema transformacijskom iskustvu koje donosi iscjeljenje.

Ako su oba partnera predana razvoju i nadogradnji veze, ljubav koja se razvijala na početku može postati lajtmotiv odnosa i svojevrstan zajednički prostor susreta kojem se partneri teže vraćati. No, u nekim odnosima, nakon što kemija i ljubav koji su postojali na početku veze oslabe, prevlast nad vezom mogu preuzeti nesuglasice s kojima se partneri nisu spremni uhvatiti ukoštac.

Ponekad ljubavne priče začinjene kemijom traju kratko i prestaju naglo, a katkada se razviju u duge životne priče. Koliko god trajale, takve priče uvijek predstavljaju priliku za transformacijsko iskustvo koje nas može dovesti u kontakt s odbačenim dijelovima sebe.