Ne skrivajte osjećaje od djece, samo ćete ih zbuniti

Generacije djece prije 30, 40, 50 godina odgajane su pogledom ispod smrknutih obrva i odlično su razumjele sve njihove varijacije i kombinacije. I nisu imala dvojbe, jer je verbalna poruka bila usklađena s onim što su tako očigledno mogla "pročitati" na licu roditelja. Danas se sve češće djeci šalju dvosmislene poruke - sadržaj nije u skladu s emocijom koja je na licu, govorom tijela ni s visinom i bojom glasa. Sasvim dovoljno da dijete ne razumije poruku, jer jedno vidi, a drugo čuje, i ne zna kome vjerovati - sebi ili roditelju.

Tjednima me je sin dočekivao na vratima kad se vraćam s posla i postavljao uvijek isto pitanje: "Mama, zašto si ljuta?" I svaki put sam se začudila i davala automatski odgovor: "Nisam ljuta!", jer na njega i nisam bila. Bila sam ljuta što sam se zadržala na poslu, što sam sate provodila u autobusu jer su radovi na cesti, što sam izgubila vrijeme na povratku kući umjesto da budem s njim, što će me obaveze u kući još više odvući od zajedničke igre…

U sebi sam bila ljuta, a potpuno nesvjesna koliko je to očigledno na mom licu, sve dok se jednog dana poslije istog njegovog pitanja nisam pogledala u ogledalo. Odraz me je porazio. S druge strane gledala me je ljutita žena. Uzdahnula sam, a suze su krenule bez ikakve šanse da se zaustave. On je prišao i zagrlio me u pokušaju da me utješi, što je naravno izazvalo vulkan emocija i još više suza. Uspjela sam izgovoriti "Bio si u pravu, jesam bila ljuta. Ljuta što ne mogu biti više vremena s tobom, a to želim više od svega." Razumio je, ali u ovoj priči sam ja ta koja je zapravo naučila lekciju i shvatila poruku.

Da, plašim se, tužna sam...

Od tada, svakog dana dok sam bila "zaglavljena" u autobusu, čim bih osjetila kako mi se skupljuju mišići između obrva sjetila bih se svog odraza u ogledalu i svjesno ih razdvajala. Čim bih osjetila bijes i nemoć kako mi rastu u grudima, disanjem sam ih ublažavala. Ako bih počela stiskati čeljust, prizvala bih sliku njegovih sjajnih očiju koje me gledaju i opuštala se. Nisam mogla učiniti da ulice postanu prohodne, nisam mogla preletjeti do kuće, nisam mogla zaustaviti vrijeme…

Jedino što sam mogla jest biti potpuno svjesna kako se unutrašnje emocije utiskuju na moje lice i da im to ne dozvolim. Da "ljutnja" bude blaža na mom licu, sve dok ne nestane. S vremenom sam naučila da umjesto da budem ljuta zbog stvari na koje ne mogu utjecati, budem sretna zbog nečega što me čeka kod kuće. Trebalo mi je vrijeme, ali sam naučila. Ne da prikrijem emocije, ne da ih potisnem, već da ih prihvatim i nazovem pravim imenom. I da kažem "Da, plašim se jer…, tužna sam zbog…, ljuta sam zato što…" I onda je nekako sve postalo lakše.

Pravi odgovor je iskren odgovor

I zato kad vas dijete pita "Što ti je, mama?", a vi kažete "Ništa, sve je u redu", prisjetite se da vas to ne pita bez razloga. Ono zna da je NEŠTO i želi shvatiti i pomoći. Ne zanemarujmo činjenicu da nas dijete vrlo jasno vidi, da "čita" naš izraz lica, ne šaljimo mu dvosmislenu poruku, jer ga time mi zapravo nismo zaštitili nego zbunili. Odgovor prilagodite uzrastu, važno je da zna da je u redu biti tužan i ljutit, kao i da smo mi tu da ga razumijemo i podržimo kada se ono tako bude osjećalo.

I na kraju primjer koji će razbiti svaku sumnju treba li biti otvoren prema djeci kada su emocije u pitanju. Zamislite da je vaše dijete zbog nečeg presretno, razdragano, da vidite da mu se nešto divno dogodilo i da ga pitate: "Što se dogodilo, zbog čega si tako sretan?", a da vam ono odgovori "Ma, ništa, nisam sretan." Kako biste se osjećali i u što biste povjerovali? U ono što vidite ili u ono što čujete?

Izvor: Roditelji.hr