Maja Klarić: Moj unutarnji Camino de Santiago

Otputovati ne znači nužno kupiti kartu za drugi kontinent, već i bolje otvoriti oči, promatrati svijet i ljude oko sebe na nov način - kaže Maja Klarić, tridesetjednogodišnja pjesnikinja rođena u Šibeniku. Na putovanjima se zaista može mnogo naučiti – promatrati druge ljude, običaje i nove lokacije, kao i sebe u nepoznatim situacijama i mjestima. Kada osjetimo unutarnji poziv da odemo na neko mjesto i cijelim putom osluškujemo dinamiku i njegove poruke, promjene u nama su moguće. I tada ih možemo pretočiti u svakodnevni život.

Hod dug 800 kilometara, od grada St. Jean Pied de Porta na jugu Francuske do Santiaga de Compostela u Španjolskoj, obilježila su unutarnja previranja koja su na takvim putovanjima zapravo i najteža. „Na sva teška vanjska iskustva, bolove zbog dugog pješačenja na zahtjevnom terenu, tijelo se s vremenom naviknulo. Najteže je biti sam sa sobom toliko sati dnevno, toliko dana uzastopce, promatrati svoje mane koje isplivavaju na površinu kad nam je teško, kad se treba ispuhati, kad ne znamo ili ne možemo drugačije suočiti se sa svojim nedostacima, neispunjenim željama...“, tim riječima Maja opisuje ovo hodočašće i njegovu pouku.

Najljepši trenutak bio joj je posljednji korak puta, izlazak na obalu, pred goleme valove Atlantskog oceana, gdje je osjetila veliku zahvalnost, zaboravila na sve dobro i loše te proživjela taj jedinstveni trenutak cijelim bićem. A možda su najljepše zapravo bile one suptilne promjene koje su se događale postupno nakon putovanja.

Svijet neće propasti ako to ne učiniš odmah

Camino je utjecao na njen život više nego što je u početku bila svjesna. Odlučila je više planinariti, boraviti u prirodi i istraživati nove krajeve, a suptilne promjene koje je osjetila nakon dugog niza godina izrazile su se opuštenošću u koračanju svijetom. „Kad god sam pod stresom, sjetim se Camina, ritma života tamo i priča drugih hodočasnika.

Tada stanem na kočnicu i kažem samoj sebi: ‘Svijet neće propasti ako ne učiniš nešto, ako to ne učiniš odmah.’ Udahnem i idem korak po korak, kako je uostalom i jedino moguće“, kaže Maja. Sve je te osjećaje i doživljaje opisala u svojoj novoj knjizi, četvrtoj po redu, ali prvoj u prozi, pod nazivom Vrijeme badema. Knjiga je dugo sazrijevala u njenim ladicama sjećanja, zakopana pod drugim tekstovima, a Maja je tek sada osjetila kako je vrijeme da izađe na vidjelo.

Mara Doljak: Prehodala sam čitav Camino i vratila se 20 godine mlađa

Prvo putovanje sa sestrom

„Putovanja su moja najveća inspiracija, ali putovanja u najširem smislu riječi – putovanja kroz druge ljude, putovanja kroz samu sebe, ljubavni odnos kao jedno značajno putovanje, metapoezija, putovanje kroz nastanak neke pjesme, od prvog slova do zadnje točke“, govori Maja o svojim najvećim strastima. Nikad ne zna koje je njeno sljedeće odredište, sve dok je ono samo ne pozove. Uglavnom na put kreće spontano, pročita nešto što je potakne, čuje nečiju priču, pojavi se neka jeftina avionska karta... Sve se počne slagati, a ona pusti mašti na volju i otputuje, uglavnom u društvu, ali ne odveć velikom.

Kad je sama na putu, nedostaje joj suputnik s kojim može podijeliti doživljaje, netko s kim može razgovarati i pojačati cijelo iskustvo. Na prvo putovanje zaputila se sa sestrom u Rim, na koncert talijanskog pjevača Jovanottija. Same su ga organizirale, pronašle smještaj, kupile karte i istraživale grad. Tada se zaljubila u unutarnje bogatstvo koje je to putovanje u njoj probudilo i poželjela da taj osjećaj nikad ne izgubi. Do danas je proputovala većinu zemalja Europe i manji dio Azije i Južne Amerike.

Pišem ono što nemam hrabrosti reći naglas

Oduvijek se voljela izražavati riječima na papiru jer njima iskazuje sve ono što nema hrabrosti reći naglas. Tako bilježi ljepotu koja je okružuje i sva iskustva koja je proživjela, što na putovanjima, što u „običnoj“ svakodnevici. Iako je već kao student počela putovati i pisati, to se dvoje prvi put sklopilo u cjelinu na putovanju na otok Itaparica nasuprot Salvadora. „Bilo je to moje prvo prekooceansko putovanje, prvo toliko dugo i prvo samostalno.

Na otoku sam provela dva mjeseca zahvaljujući stipendiji UNESCO-a. Put me obogatio i kao putnicu i kao pjesnikinju, ohrabrio me da putujem sve dalje. Tijekom te stipendije nastala je moja zbirka poezije Quinta Pitanga i prvi put sam osjetila da se mogu profesionalno baviti pisanjem, da ne moram osjećati grižnju savjesti ako ‘samo’ pišem i ne radim ‘pravi’, uobičajen posao“, tako opisuje Maja svoje spisateljsko sazrijevanje.

Fotopoetika i Šumski pjesnici

No to nije sve čime se Maja bavi. Preko svoje udruge Fotopoetika jednom godišnje, zajedno s dečkom Goranom Blaževićem ljeti organizira pjes­ničku manifestaciju Šumski pjesnici. Riječ je o susretu pjesnika i publike u srcu prirode, pokraj ponora Butori, nedaleko od Grožnjana, gdje se uz krijes i gitaru čita poezija.

„Ponosni smo na to okupljanje jer je atmosfera već šestu godinu zaredom upravo bajkovita, bez umjetne rasvjete i mikrofona, poezija nesmetano odjekuje kroz noć. Dosad su nas posjetili brojni značajni pjesnici iz zemlje i inozemstva, a izdvojila bih Anu Brnardić, Dortu Jagić, Dinka Telećana, Damira Šodana i Davora Rostuhara“, kaže Maja s ponosom.

I ima na što biti ponosna – na znatiželju koja je vuče s putovanja na putovanje, na pokušaje suočavanja sa samom sobom i svojim strahovima na svakom putu, na hrabrost da svoj unutarnji svijet poezijom i prozom iznese pred sud drugih ljudi, na otvoreno srce koje se prepušta novim iskustvima. „Uvijek treba putovati sa srcem, otvoriti ga svijetu, dati mu ga ako treba, kako bi u njemu ostalo zapisano sve ono što smo putem doživjeli“, zaključuje.