Muškarac ne želi, žena ne želi
Osobe koje vole davati i koje puno misle na potrebe drugih često se nađu u vezi s partnerom koji im ne uzvraća jednakom mjerom. Ta neuzvraćena pažnja ili nesudjelovanje u zajedništvu može se manifestirati na puno različitih načina.
Na primjer: otac ne želi ustajati noću dok dijete plače pa je taj teret uvijek na majci; žena ne želi selidbu u zajednički stan, već radije ostaje živjeti sama; muškarac je nezainteresiran za ženinu potrebu za više nježnosti; žena zarađivanje novca u cijelosti prepušta muškarcu; muškarac ne sudjeluje u pospremanju stana; žena koja u svim dogovorima sebe stavlja na prvo mjesto...
Primjera je puno, a za onog partnera koji se daje više osnovno pitanje u svim ovim primjerima je: „Koliko je mom partneru stalo do mene?“
Oni koji daju puno trajno pristaju na malo
Neki partneri pokazuju puno ljubavi i nježnosti, ali samo dok je sve u redu. Čim nastanu problemi, teret prepuštaju svom partneru jer se sami ne snalaze, ne žele preuzeti odgovornost ili su jednostavno naučili računati na pomoć.
Ima i onih partnera koji su vrlo korektni u dogovorima i uz partnera su kad mu je potrebno pružiti pomoć, ali ograničavaju bliskost te nisu u stanju dati i primiti puno nježnosti i topline. Neki, pak, izbjegavaju kuhanje i pospremanje, ali s partnerom odgovorno planiraju budućnost.
Kombinacije su različite i mješavina dobrih i loših strana odnosa može dovesti do toga da osobe koje vole davati i puno misle na potrebe drugih trajno pristaju na manje. Upravo zato što vode računa o partneru te se osobe trude razumjeti nerazumijevanje koje partner pokazuje za njih.
Tražim li previše?
Prijeći će preko toga što ih partner „ne doživljava“ i opravdat će njegove sitne sebičnosti. Kad se osjete zakinutima ili nezadovoljnima, pitaju se: „Tražim li previše?“ Stalno će se vraćati na ono što je u njihovoj vezi dobro jer ih razmišljanje o prekidu suočava s novim pitanjem: „Imam li ga pravo povrijediti?“
Upravo zbog ovakvog razmišljanja, oni koji su za svog partnera spremni učiniti više nego što je on spreman učiniti za njih često u takvoj vezi ostaju do kraja života. Mireći se s granicama bliskosti ili zajedništva koje im partner postavlja, osjećaju manjak ljubavi, ali se na to navikavaju i traže grešku u sebi.
Ljubavni odnosi su složeni i nije uvijek jednostavno razlučiti što se ostajanjem u vezi dobiva, a što gubi, kao što to nije jednostavno razlučiti i kad je riječ o izlasku iz veze. Onima koji imaju više kapaciteta za razumijevanje i doživljavanje svog partnera najčešće je teško prekinuti upravo zato što paze na partnerovu ranjivost, a pritom zaboravljaju na svoju stalnu povrijeđenost koju osjećaju kad partner nije uz njih na sve one načine kako su oni spremni biti uz njega.
Ta kronična povrijeđenost, baš kao i kronična bolest, malo dođe, pa malo ode, ovisno o tome koliko su česte situacije u kojima partner ponovo pokazuje nedostatak sposobnosti za davanje podrške, bliskosti ili sebe u zajedništvo.
U ovakvim vezama onaj partner koji se daje manje može biti sasvim zadovoljan. To je logično – njemu (ili njoj) ništa ne nedostaje. On (ili ona) jasno pokazuje do koje se granice želi dati u odnosu, koliko želi biti uz partnera. Ono što pritom nije sasvim vidljivo je to da time postavlja granice svom partneru, ne samo unutar odnosa nego i puno šire.
Onima koji razmiju drugoga bliskost u odnosu puno više znači
Osobama koje imaju veliku sposobnost razumjeti drugoga, koje sebe daju u odnosu s partnerom na razne načine pazeći na njegove potrebe, bliski odnos puno više znači nego onima koji nisu uvijek uz partnera. Prvima odnos s partnerom često predstavlja i jednu vrstu medija za spoznavanje sebe i svijeta. Samim time, ostajući u odnosu u kojem pristaju na manje, ostaju u suženoj sferi doživljaja sebe i svijeta.
Iako se može činiti da ovakav poredak stvari ide u prilog partneru koji se daje manje i zadovoljan je takvim odnosom, u konačnici to nije dobro ni za njega jer ne dobiva jasnu informaciju da je njegovo ponašanje partneru neprihvatljivo. Baš kao što osoba koja sebe puno daje u odnosu s partnerom treba naučiti davati se samo onda kad joj je na isti način uzvraćeno, tako i osoba koja se u vezi malo daje treba shvatiti kako to malo nije uvijek dovoljno.
Osobe koje u bliskom odnosu vide životnu vrijednost kroz koju uče o sebi i svijetu lako će se u vezi u kojoj se osjećaju zakinutima početi osjećati manje vrijednima jer im ostvarenje te životne vrijednosti nedostaje. Lako će i optuživati partnera za sebičnost, nezainteresiranost ili nesudjelovanje u zajedništvu, a zapravo ni oni sami ne cijene svoje vrijednosti ostajući u vezi koja ih ograničava.
Pristajanje na manje može biti samo dio puta
Rješenje je naizgled jednostavno – oni koji su za svog partnera spremni napraviti više trebaju biti s onima koji su jednako tako spremni uzvratiti, a oni koji nisu spremni to činiti trebaju biti sa sličnima sebi.
Na taj način nitko ne bi bio previše frustriran. No, nažalost, najčešće kombinacije su upravo suprotne – osobe koje izrazito paze na drugoga često nađu partnera koji izrazito pazi samo na sebe. To je onaj „prirodni“ tijek, ono što se događa bez razmišljanja, vođeno onim uzorcima bliskosti koje smo usvojili u obitelji.
Međutim, kao odrasli ljudi imamo puno veću mogućnost svjesnog odabira i zaista možemo težiti partnerstvu u kojemu poštujemo vlastite sposobnosti, kolike god one bile. Pristanak na manje može biti dio puta, period učenja kroz takvu vrstu odnosa, ali bilo bi šteta kada bi to postala trajna situacija jer to zahtijeva odustajanje od vitalnog dijela sebe, što znači manje životne energije i manje snage za kreiranje života kakav zaista želimo živjeti.
.png)
.png)
