U uređenom, civiliziranom svijetu postoji bezbroj pravila što određuju našu svakodnevicu. Gotovo sve je unaprijed zadano. Propisano je kako se ponašati u svakoj situaciji, a u tradicionalnim društvenim ulogama pravila za žene još su restriktivnija nego za muškarce. Potreba da pripadamo nekoj zajednici duboko je ukorijenjena još od drevnih dana našeg postojanja kao vrste. Morali smo biti dio klana, plemena, naroda kako bismo preživjeli. I danas želimo pripadati, biti prihvaćeni, osjetiti sigurnost unutar zajednice u kojoj smo pronašli svoje mjesto. Barem je za većinu nas tako. Sklonili smo se u gradove, zatvorili u kocke, nažalost, ne samo fizičke kocke u kojima živimo nego vrlo često i u kocke u našim glavama. Možda neprimjetno, ali postali smo uniformirani.
Usvajamo iste navike o kupovanju, odijevanju, prehrani, putovanjima... Prihvatiti ideje i svjetonazore koje zagovara, pa i nameće sustav, linija je manjeg otpora; ne želimo se izdvajati i tako izlagati riziku izopćenosti. Sigurnost i prihvaćenost imaju svoju cijenu, pa često moramo raditi ono što ne volimo, sudjelovati u mnogočemu što nas umara, dosadno je ili nam jednostavno nema smisla, ali mora se. Moramo žrtvovati mnogo toga, svoje vrijeme, ponekad vlastita uvjerenja, često i svoj novac. Toliko smo već naviknuli na civilizirani način života da vrlo rijetko osjetimo kako smo potpuno ukrotili svoju nesputanu i divlju narav. Naučili smo se bojati divljine, a kada se susretnemo s nekim njenim oblikom, najčešće ne znamo kako reagirati.
Zatomljeni instinkti
Divljak ili divljakuša riječi su koje označavaju osobu bez discipline, koja nije civilizirana i kultivirana. To je nešto čega se uglavnom dobro klonimo. Oni koji svojim ponašanjem posebno bodu oči – ne ponašaju se po općeprihvaćenim društvenim pravilima, ne mare za njih ili ih svjesno i namjerno krše – vrlo će brzo osjetiti pritisak civilizirane okoline. Prvo dolazi nerazumijevanje ili podsmijeh, potom prigovori pa osuda. Možete doživjeti da vas ignoriraju, marginaliziraju, izoliraju i lijepe vam bezbroj ružnih epiteta i uvreda. Puno je neugodnije nego što se čini, a ako ste ikad iskusili sličnu situaciju, znate da može biti zastrašujuće. No, nije li jednako zastrašujuće osjećati u sebi da veneš, polako propadaš jer tvoje pravo unutarnje biće nema ni zraka, ni sunca, nema ni topline, ni prostora da zadrži svoju jedinstvenu životnu snagu? Nije li još strašnije osjećati kako ti uzalud prolazi vrijeme, da moraš gutati svoje riječi, potisnuti ljutnju ili sakriti tugu? Nije li strašnije kada nemaš vremena za želje vlastitog srca, za igru i istraživanje života?
U svakom od nas postoji divlja narav, onaj iskonski dio naše osobnosti koji pamti osjećaj slobode i vreba mogućnost da se oslobodi. Možda joj ponekad u svom privatnom krugu dopustimo da udahne dah svježine. Kada spontano zaplešemo ne mareći što će netko drugi reći. Kada govorimo glasno i još se glasnije smijemo. Kada propitkujemo pravila i ne bojimo se prekršiti ih, posebno ako to nikome neće nanijeti nikakvu štetu. Svi u sebi imamo tu divlju stranu, ali smo je zatvorili, zatomili, naučili smo potisnuti je. Potiskujući divlji dio sebe, potiskujemo svoju instinktivnu mudrost koja nas nepogrešivo čuva od opasnosti i vodi nas naprijed prema otkrivanju života.
Divlji dio duše u sebi ne moramo smatrati nečim lošim ili štetnim. Divlja narav izuzetno je snažna, oslanja se na instinkte, odluke donosi u trenu, impulzivno i cijelim srcem, bez analize i promišljanja koji usporavaju djelovanje. Biti divlji znači biti vitalan, živ, nesputan, slobodan. Biti divlji znači biti vlasnik samog sebe i vlasnik cijelog svijeta. Kada si divlji, ne postoje granice koje će te zaustaviti u kretanju i uživanju u prirodi, u životu, u svijetu ovakvom kakav jest.
Biti divlji znači vratiti se sebi, osloboditi se one osobnosti koju smo izgradili prilagođavajući se svim mogućim pravilima i zahtjevima drugih. U pozitivnom smislu, biti divlja osoba znači poznavati svoje osjećaje i moći ih slobodno izraziti. Ne sramiti se svojih osjećaja čak i kada su društveno neprihvatljivi, poput ljutnje, nego ih prihvatiti i istražiti. Zadržati u sebi divlju narav ne znači biti buntovnik i rušiti pravila. Zadržati divlju narav znači pomicati granice jer su premale za naše biće.
U sad već legendarnoj knjizi Žene koje trče s vukovima Clarissa Pinkola Estes piše: „Usvojiti instinktivnu narav ne znači raspasti se, promijeniti sve iz lijeva u desno, iz crnog u bijelo, preseliti se s istoka na zapad, ponašati se ludo ili nekontrolirano. To ne znači da ćemo izgubiti svoju prvotnu socijalizaciju ili postati manje čovječni. To znači upravo suprotno. Divlja narav sadržava golem integritet.“
Da bismo oslobodili svoju divlju narav, ponekad je potrebno doživjeti neku vrstu egzistencijalne krize. Razvod, otkaz, bolest, kriza poput pandemije ili potresa, sve su to okidači koji mogu razbiti lokote i brave na kavezima u kojima je zatočena naša divlja narav. Trenutak kada sami sebi kažemo: E sad je stvarno dosta!