Sloboda se ili osvaja ili poklanja?

Postoji li sloboda ili je to samo ideal kojemu težimo? Kad sam prije mnogo godina pročitala definiciju zdravlja, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, zapitala sam se koliko ljudi poznajem koji su, po toj definiciji, zdravi? Naime, zdravlje se definira kao zbroj zdravlja na svim poljima, odnosno, samo ako smo tjelesno, mentalno, emotivno, financijski, seksualno zdravi, možemo sebe smatrati zdravima.

Zaista, i godinama poslije nisam upoznala nikoga tko je na ovaj, sveobuhvatni način zdrav jer svi manje ili više „kaskamo“ u pojedinim segmentima. Razmišljam, vrijedi li isto i za slobodu? Jesmo li na jednom području više, a na drugom manje slobodni? Postoje li uopće veća i manja sloboda?

„Sloboda se ili osvaja ili poklanja“ poznata je izreka. Osobno i ne znam što ta rečenica znači. Meni nitko nikad nikakvu slobodu nije poklonio. Od roditelja u vrijeme mog djetinjstva pa do muško-ženskih odnosa u zrelijoj dobi, uvijek je bilo više onih koji su htjeli znati gdje sam, s kim sam kad nisam s njima, zašto sam napravila ovo, a nisam napravila ono...

U početku sam njihovu zainteresiranost zvala ljubavlju, sve dok se to ne bi pretvorilo u ljubomoru, posesivnost, opsesiju... Jasno, takav stav okoline tjerao me je u laganje ili bijeg od takvih osoba. Vjerujem da je i s vama tako. Ondje gdje ima ljubomore nema slobode. Svoje slobode osvajamo, ponekad i „na juriš“, jer se one rijetko kad podrazumijevaju, a još rjeđe poklanjaju.

Sloboda da budemo ono što jesmo

Svi mi u samo jednom danu imamo mnogo različitih uloga, kao što su: biti nečiji prijatelj, susjed, rođak, nečije dijete, možda i nečiji otac ili majka... Ove su uloge različiti psihološki dijelovi nas samih, našeg identiteta, i u njima ostvarujemo različit stupanj uspješnosti. No koliko i kada ste u ulozi sebe samih? Reći ćete: „U svakoj od tih uloga sam ja.“

Ne bi li trebalo biti obrnuto? Sve te uloge morale bi biti dio vas, a ne vi dio njih. Kad uspijete objediniti svoje uloge i kad što manje u različitim ulogama glumite, a sve više dopuštate da u njima bude dominantna vaša bit, vaša osobnost – tek tad ste se izborili da budete ono što iznutra doista jeste. Što manje glumite ono što se od vas očekuje, to ste više vi sami, a vaša je sloboda sve veća.

Podrazumijeva se, dakako, da se to osobama iz vašeg najbližeg okruženja neće svidjeti. No ako ste prema njima brižni i ne povređujete ih, brzo će se naviknuti na vaše novo ponašanje, ono koje više odgovara vašem unutarnjem djetetu, vašoj iskonskoj prirodi.

Sloboda izbora

Tko to određuje našu slobodu izbora, mišljenja, osjećaja? Mnogi su odrasli uz roditeljske instrukcije kao što su: ja znam što je najbolje za tebe; mali si ti da bi razumio; svijet je surovo mjesto... 

Dovoljno je da su vam na polasku u školu svaki dan govorili: „Čuvaj se!“ pa da vam, potpuno nesvjesno usade uvjerenje da je svijet neko opasno mjesto te je nužno stalno biti na oprezu i čuvati se. Takve su roditeljske izjave kao užad koja vas sputavaju, onemogućuju da dišete punim plućima, a da toga niste ni svjesni.

Možete li se zaista osjećati slobodno u svijetu za koji ste instruirani da je opasno mjesto, prepuno opasnosti? Nije lako, ali je moguće osloboditi se raznih limitirajućih obrazaca koje smo stekli još u djetinjstvu, a koje su nam prenijeli naši roditelji. Sve dok to ne učinimo, naše će se želje miješati sa zaboravljenim željama djeteta u nama.

Međutim, kad osvijestimo razne utjecaje koji su nas oblikovali ovakvima kakvi smo danas, možemo početi putovanje osobnoga rasta, opraštanja drugima, a time i preuzimati osobnu odgovornost za odabire koje danas donosimo.