Čovjek je biće kojeg pokreće zadovoljstvo i u čijoj se srži nalazi želja za doživljavanjem zadovoljstava. Svakog se dana budimo i ustajemo ulazeći u neizvjesnost dana težeći da pronađemo neki svoj komadić sreće i zadovoljstva kako bismo bili snažniji i sretniji. Stvari odrađujemo po uobičajenim navikama i trudimo se da naš ritam rezultira ugodnim osjećajima. Međutim, u nekim trenutcima života naš se osjećaj ugode izgubi. Postupno izblijedi i jednoga se dana probudimo s osjećajem kako sve odrađujemo mehanički. Više ne znamo tko smo, što želimo i kamo želimo ići... Suočavamo se s nesigurnošću, strahom i nezadovoljstvom. Jednom sam negdje pročitala da je sreća prihvaćanje te kako se prihvaćanjem trenutačnih činjenica uvijek nalazimo na rubu sjete koja je nedovoljno velika kako bismo pali duboko, ali dovoljna da se pokrenemo.
Kada svakodnevno na isti način odrađujemo stvari, istim redoslijedom, nije neobično da zapnemo u osjećajima dosade i monotonije. Ovakvi osjećaji lako su mogući kod krize identiteta a popraćeni su osjećajem besmisla. Nedostatak smislenog posla, briga o egzistenciji, čovjeka polako vode do odugovlačenja u poslu i dnevnim zadatcima te besposličarenju. S vremenom, besposličarenje može dovesti do usamljenosti i samim time čovjeka izolirati od smislenih i važnih iskustva koja doprinose njegovom životu. Nešto što je isprva bilo samo minimalan stres, s vremenom nas počinje nagrizati. Zašto se ovo događa?
S vremenom se čovjek mijenja i sazrijeva. Prolazi kroz razne životne faze što donose različite razvojne zadatke koje je važno izvršiti. Ali, nije samo važno izvršiti ih, nego i to da ti razvojni zadatci budu u skladu s našim vrijednostima te da ih doživljavamo važnima. Nešto što nam je bilo važno prije dvadeset godina, ne mora nam biti važno danas, u ovom trenutku. Ovdje je nezadovoljstvo poput prsta koji upire u našu potrebu za mijenjanjem. Hoćemo li mijenjati neke izvanjske okolnosti ili ćemo morati promijeniti svoju perspektivu, to ovisi o konkretnom slučaju, ali promjena je nešto što se uvijek pokazuje kao jedina konstanta.
Nije lako učiniti čak ni najmanju promjenu u životu. Nekada je lakše vrtjeti se u rutini i u nečemu što je loše, umjesto da se napravi prvi korak.
Kao psiholog koji je u stalnom kontaktu s ljudima, primijetila sam da su ljudi u stanju godinama se vraćati na neke događaje pritom se pitajući zašto ne mogu nastaviti dalje, zašto ne uspijevaju u novim pokušajima, zašto im se ništa ne događa...
Mnogi se boje promjene jer promjena može:
• biti znak da nešto što smo do sada radili ne radimo dobro, a mnogi to doživljavaju kritičnim i deprimirajućim
• značiti prolaznost i aktivirati strah od prolaznosti, usamljenosti, smrti, nedostatka ispunjenosti, proživljenosti života
• značiti trpljenje frustracije i nelagode dulje vrijeme
• značiti strah – kako kod neuspjeha, tako i kod uspjeha – njega se podjednako možemo bojati.
Često promjenu promatramo kao neku vrstu neizvjesnosti, a tome najčešće pripisujemo negativno značenje. Međutim, neizvjesnost je sama po sebi neutralna; ona je znak da postoji jednaka mogućnost za nešto što će nam donijeti zadovoljstvo kao i mogućnost za nezadovoljstvo i nepovoljan ishod. Ipak, promjena nas potiče da preuzmemo rizik življenja.
Iz straha od promjena i prolaznosti mnogi pokušavaju zamaskirati te stvari, odgađaju i preusmjeravaju svoju pažnju na ono što je životno, konkretno, zbog čega se prepuštaju prekomjernom radu, prekomjernoj seksualnoj aktivnosti, traženju zabave izvan svojih veza. U tim slučajevima zaista dođu do promjene, ali ne one koju su priželjkivali. Stoga je važno svako nezadovoljstvo razmotriti, ali i znati da je moguće odabrati promjenu. Promjena koja je nagla, osim ako nije pod utjecajem izvanjskih okolnosti, najčešće je promjena koja je proizašla iz trenutačne potrebe, ali ne i iz suštinskih i istinskih vrijednosti. Promjena često testira naš doživljaj smisla i radosti.
Kriza identiteta
Jednom su u nekom istraživanju pitali ljude jesu li tako zamišljali svoj trenutačni život, u godinama u kojima jesu. Većina ih je odgovorila da nisu, neovisno o tome jesu li bili zadovoljni životom ili ne.
Ako u svoj život želimo vratiti osjećaj smisla i prihvatiti promjenu, moramo biti spremni na proces i istraživanje. Povremeno trpjeti frustracije, povremeno osjećati neizvjesnost, kao i cijeniti male dnevne stvari. Često mislimo da je sreća u velikim stvarima, a to je zapravo ekstaza, i dok čekamo tu veliku sreću, često nam proleti mnogo „malih“ dana. Mnogi od nas nisu zadovoljni što se s godinama i zrelošću gube oni užareni i ekstatični osjećaji što smo ih imali kao djeca ili koje možda imaju neki naši prijatelji.
Kriza identiteta nestaje kada prihvatimo sebe i svoju autentičnu osobnost. Kada shvatimo kako se možemo radovati i tugovati na svoj način, da ne moramo udovoljavati drugima, čak ni robovati svojem vlastitom ego-idealu. Prestaje kada shvatimo kako možemo biti slobodni i da ništa ne moramo. Sve je stvar izbora.
Pet putokaza
Svima koji proživljavaju zbunjujuće osjećaje predlažem da pročitaju i prisjetite se ovih pet smjernica koje će im olakšati ovo putovanje:
1. Proći će.
2. Pričekajte prije donošenja važnih i velikih odluka.
3. Ne morate ništa, a možete sve – razmislite o svojoj istinskoj želji i o tome što za vas znače zadovoljstvo i sreća. Prolazi li možda neko zadovoljstvo neprimijećeno pokraj vas?
4. Život ima svoj smisao, na nama je samo da otkrijemo njegovo postojanje. Možda nikada nećemo otkriti što je to točno. Tajnu svemira mnogi nisu dokučili, ali su znali da ona postoji. I to je dovoljno.
5. Ne morate uvijek znati kamo idete. Krećite se i budite spremni istražiti svaku priliku koja vam se nudi.