Kada radim s ljudima, često čujem rečenice koje glase otprilike ovako: Žao mi je što to nisam napravila prije, Da sam se barem ranije zauzela za sebe, Ljuta sam na sebe što nisam ništa poduzela na vrijeme. Taj osjećaj, uvjerenje „trebala sam biti bolja, pogriješila sam“ ne donosi ništa dobro, ali je i dalje tu, kao neka nužna strogost i upozorenje za budućnost. No, što ako prije nismo mogli biti bolji? Što ako nismo mogli biti jači, uporniji, otvoreniji? Hoćemo li prema toj nemoćnoj sebi imati empatije kakvu bismo imali prema bilo kojoj drugoj nemoćnoj osobi ili ćemo se prema toj nemoćnoj sebi i dalje odnositi sa strogošću koja nas zapravo drži na mjestu i otežava nam promjenu?
Svi smo mi rođeni bez mogućnosti odabira koju će nam vrstu i težinu problema život servirati tijekom djetinjstva. Dijete nema puno izbora, ono se prilagođava na najbolji mogući način. Što je dijete mlađe, to je manje svijesti uključeno u njegove odabire i, ako se u njegovom domu događa nešto loše, ti su odabiri instinktivni – „bori se ili bježi“. A kada ni jedno ni drugo nije moguće, onda nastupa treća instinktivna obrana: smrzavanje ili nepokretnost.
Nekoga će u odrasloj dobi koktel podsvjesnih strujanja iz djetinjstva zaljuljati prema toksičnoj vezi, a nekoga će zaljuljati prema poslu koji zapravo mrzi. Netko će se ugasiti i utonuti u izolaciju, a netko će upasti u kaos divljih provoda i droge. Naravno, ne mora sve biti tako žestoko; ovo su samo primjeri kojima želim što jasnije pokazati što se tu zapravo događa. U djetinjstvu se događa instinktivna prilagodba. Osuđivati sebe što se nismo „na vrijeme“ suprotstavili roditeljima, što nismo imali koncentraciju za učenje ili zato što nismo bili dovoljno snažni obračunati se s „bullyjima“ zapravo je tužno i nepravedno prema samom sebi. Tijelo, koje instinktivno vodi brigu o sigurnosti i preživljavanju, procijenilo je i odabralo najbolju moguću opciju.
Na vrijeme se suprotstaviti roditeljima značilo je kaznu ili odbacivanje koji su na instinktivnoj razini bili neprihvatljivi. Koncentrirati se na učenje značilo je u potpunosti se pokoriti i ispuniti očekivanja roditelja koji su bili loši autoriteti. Imati snage suprotstaviti se „bullyjima“ značilo je biti pretučen od grupe jačih.
Ovo su primjeri pomoću kojih želim pokazati kako je instinktivni odabir u djetinjstvu dobar. Koliko god sebe na svjesnoj razini osuđivali jer mislimo da bi bolji odabir bio nešto drugo, tijelo je odabralo svoj put sigurnosti i preživljavanja. U ovim primjerima, kao i u bezbroj drugih, prilagodba je ostvarena, ali je imala svoju cijenu. Ta cijena u odrasloj dobi postaje nam neprihvatljiva i dobro je ako je neprihvatljiva jer to prognozira motivaciju za promjenom. Ako je, pak, prihvatljiva, to samo znači ostajanje na starom, poznatom putu koji su oblikovali drugi; putu koji je odabran instinktivno, meandrirajući među nesretnim okolnostima.
Neprihvatljiva cijena prilagodbe može se manifestirati na razne načine. Netko tko se nije mogao suprotstaviti roditeljima, jer bi ga roditelji kaznili ili odbacili, u odrasloj dobi možda više neće htjeti pristajati na život u kojem ne zna reći „ne“ i u kojem se stalno prilagođava drugima. Onaj tko se u djetinjstvu nije mogao koncentrirati na učenje zbog podsvjesnog otpora prema roditeljskim očekivanjima u odrasloj dobi možda više neće dopuštati da ga loša koncentracija onemogućava u napredovanju na poslu. Osoba koju je u djetinjstvu maltretirao „bully“ možda više neće pristajati na anksioznost koju mu stvara pomisao na bilo koji oblik konfrontacije.
Cijena naše prilagodbe lošim uvjetima u djetinjstvu je velika. Tom prilagodbom gubimo neke dijelove sebe, ali zato preživljavamo i održavamo se na sigurnome. Na svu sreću, gubitak dijelova sebe nije konačan, pa sve što smo izgubili možemo i vratiti. Jedan od koraka prema vraćanju naših izgubljenih snaga i kvaliteta jest prihvaćanje da smo u prošlosti činili najbolje što smo mogli.
Ta prošlost ne mora biti davna. Neke su ljude nesretne okolnosti u djetinjstvu vodile u to da su desetljećima bili zaglavljeni u toksičnom odnosu, a neke su odvele do toga da u potpunosti zanemare ambiciju i u svojim pedesetima se osjećaju potpuno promašeno. Nije moglo biti bolje, nije moglo biti drugačije. Ostajati u toksičnom odnosu bio je najbolji mogući odabir. Stagniranje u ambiciji tada je bio najbolji mogući odabir.
Kako? Zašto? Kada se ta znatiželja probudi, to znači da je promjena moguća. No, to nije promjena prošlosti, nego promjena u sadašnjosti koja će se u svojoj punini pokazati u budućnosti. Razumjeti i osvijestiti kako nam se dogodilo to da smo negdje u životu zaglavili, stvara nadu kako nam se neće ponovno dogoditi isto. S tim da je razumijevanje i osvješćivanje samo jedan od koraka. Promjene se ne događaju preko noći. Čak i kada dođe do svojevrsne katarze i čovjek naglo „progleda“, treba mnogo vremena proći da bi se sve ono što je promijenjeno stabiliziralo, postalo svakodnevica, nova nivo funkcioniranja.
Ono što je poznato, sigurno je. Ono što je nepoznato, nesigurno je. Zato se stabilna promjena najčešće događa ritmom „dva koraka naprijed, jedan natrag“. Najprije osjetite nešto novo, svježe, otvoreno, lagano, a onda se vratite na staro, ali sa sjećanjem da ono novo postoji, da je moguće. Zatim opet osjetite nešto novo i možda ćete se u tome zadržati nešto dulje prije nego što se ponovno vratite na staro. Potom vam ono staro počinje smetati više nego ikad prije, osjećate da možete bolje, ulazite u novo i počinjete doživljavati sebe i svoj život iz nove perspektive. Onda ponovno iskusite staro, ali to staro je više kao neki slabi odjek, a ne kao magnet, kakvo je bilo prije. A potom postajete spremni napustiti i to. Eto, tako se događaju promjene.