Kao glazbenica rođena u Dubrovniku s dugim stažem profesorice klavira i korepetitorice u Školi suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu, nisam poznata širokoj javnosti, međutim sigurna sam da bih mogla napuniti barem Dom sportova, ako ne Arenu. No s obzirom na to da veći dio moje publike još puže jer ima od 0 do 3 godine, ništa od toga. Dakle, autorica sam dvaju CD-a s uspavankama za djecu, riječ je o klasičnim i onim zimskim (božićnim) koje su, sudeći prema porukama koje mi stižu godinama, jako popularne među bebama i njihovim roditeljima diljem Hrvatske, na što sam vrlo ponosna.
No vratimo se na početak! Još tijekom studija na Muzičkoj akademiji shvatila sam da nisam kandidat za pijanističku karijeru. Teško mi je bilo svaki dan satima sjediti u sobi za klavirom i vježbati. Diplomirala sam i svoju sreću pronašla u ansamblima. Shvatila sam da sam timski igrač jer bih, za razliku od samotnjačkog vježbanja klavira, na probama ansambla mogla biti svaki dan, pogotovo kad sam u dobrom društvu i prijateljskoj atmosferi.
Prvi je bio Minstrel, ansambl za glazbu srednjeg vijeka i renesanse. Otkrila sam novi glazbeno-scenski svijet pun prostora za kreaciju i improvizaciju. Pjevala sam, svirala čembalo, ponekad glumila i mogla biti svoja. Svirala sam i blok flautu koju sam u srednjoj školi učila samo dvije godine. Tada sam shvatila da se svako znanje, pa i ono stečeno na najkraćem seminaru, kad-tad može upotrijebiti.
Nakon 20 godina nezaboravnih kostimiranih nastupa po dvorcima i viteškim turnirima, gdje smo se doslovno igrali srednjeg vijeka, počela sam pjevati u klapi Cesarice. Za razliku od prvog ansambla gdje sam često morala biti u prvom planu, ovdje sam se našla na dionici baritona (četvrta slijeva). Kakvog li olakšanja! Jedna sam od mnogih i reflektor nije uprt u moju glavu. Tako sam naučila novu važnu lekciju: divno je nekad biti „druga violina“, kako u glazbi tako i u životu. Pustiti drugima da vode akciju. Mogla sam uživati u pjevanju s izvrsnim djevojkama, dobila sam svoj dio odgovornosti, ali stres je bio puno manji.
Nakon nekoliko godina maestro Tomislav Fačini pozvao me u vokalni ansambl Antiphonus. To je bio najveći izazov. Oko mene sami profesionalni pjevači iz zbora HRT-a i HNK, svi redom bolji od mene. Shvatila sam to kao pet godina besplatne prilike za učenje od najboljih. Na svakoj probi bila sam svjesna da sam kap u jedinstvenom slapu, da imam sreću biti dio prekrasne slike i zbog toga sam se osjećala ispunjeno i počašćeno .
Život je donio svoje probleme i na neko sam se vrijeme oprostila s članstvom u ansamblima, ali sam ostala poput vjernog igrača na klupi, uvijek sprema za uskakanje na teren ako zatreba.
Trenutačno pripremam novu glazbenu priču, kako nazivam program za djecu koji ću, nadam se, izvesti na trećem gostovanju na Ogulinskom festivalu bajki. To je kolaž dječjih pjesmica koje ispreplećem s pustolovinama likova iz bajki. U prijavi uvijek naglasim kako ne želim biti na povišenoj pozornici nego u razini s djecom, da im vidim okice, da čujem njihova pitanja i da ih mogu pozvati k sebi da zajedno zapjevamo ili da mi pomognu tražiti cvijetak žuti.
Općenito volim intimne prostore u kojima se može uspostaviti prisan odnos s publikom. Jedna toplo izgovorena riječ s pozornice ruši zidove koje stvara trema, pa izvođač i publika postaju suradnici u stvaranju ugodne, prijateljske atmosfere. Svojim đacima govorim da je važno maknuti svoj ego u stranu, shvatiti da nismo tu kako bi se drugi divili našoj vještini ili talentu, nego smo dužni publici pružiti nešto lijepo, a kad njima postane ugodno – i nama će.
Za odrasle pripremam snimanje albuma s glazbom za opuštanje na bazi hrvatske etno baštine. Zuje mi ideje po glavi i čim nađem prikladnog i zainteresiranog izdavača, krećem u akciju.
Osim svega navedenog, jako volim svirati na cesti, tj. na najljepšoj ulici na svijetu - Stradunu. Prijateljica Lara, također pijanistica, odnedavno svira ukulele, a ja gitaru i harmoničicu koju sam nedavno kupila. Naš se repertoar prostire od srednjeg vijeka do lambade. Pjevamo i borimo se s instrumentima kojima jedva upravljamo, ali se ludo zabavljamo. Osim novčića u šeširu, spontana zaustavljanja turista kako bi zaplesali i nasmiješili se uistinu su mi neprocjenjiva.
Inače, nema toga što u glazbi nisam probala: od snimanja pratećih vokala, pjevanja na vjenčanjima, sprovodima, krstitkama, otvorenjima izložbi, od heavy metala do francuske šansone i ničeg se ne sramim. Ni u čemu nisam najbolja, ali to mi uopće nije važno. Važna mi je prilika da sudjelujem i naposljetku zaradim za život, jer i cvrčak mora platiti račune.
Mislim da je najveći neprijatelj ljudske sreće perfekcionizam. Koliko toga, dok sam bila mlađa, nisam snimila ili nisam izvela jer nisam bila zadovoljna nekom sitnicom, ali s vremenom sam ga svjesno naučila kontrolirati i ušutkati . Naravno da težim tome da sve što radim napravim što bolje i kvalitetnije, ali perfekcionizam je garancija za nezadovoljstvo i odustajanje. Kad za nekog kažu: „On je veliki perfekcionist“, pomislim: „Jadnog li čovjeka.“
I još nešto važno, možda i najvažnije: baveći se glazbom upoznala sam zanimljive ljude i stvorila duboka prijateljstva. Zbog toga se nadam da će glazbene škole veću pažnju pridavati skupnom muziciranju, a osnovne škole glazbenom odgoju općenito.
Nekih davnih ljeta znala sam s društvom tiho pjevati dalmatinske pjesme pod dubrovačkim voltima. Pjevali smo satima samo za sebe, bez publike ili ugovora i, kako pjesma kaže, voljela sam „na rivi čekati zoru, s vama snivati isti san, dobro jutro reći moru, s vama početi novi dan“ i možda su to bili najljepši glazbeni trenuci u mom životu. Nadam se da će ih biti još.