Psihologinja Tamara Obrenović neke od najutjecajnijih ženskih likova iz područja filma i književnosti, poput Ane Karenjine, kao i glavne junakinje filma "Mostovi okruga Madison", tumačila je kroz psihu psihoterapijskog rada.
“Kad bih mogla pronaći mjesto gdje bih se osjećala kao da sam u Tiffanyju, onda bih kupila namještaj i dala mačku ime.” - Holly Golightly
Holly Golightly, ljupka i neodoljiva, preteča je današnjih žena koje odlučuju parazitski uživati u životu, na račun muškaraca s kojima su u emotivnoj vezi. Osobe kojima je blizak ovakav način života uglavnom su zaglavljene u falusnoj fazi psihoseksualnog razvoja (od 3 do 7 godina djeca psihoseksualne konflikte rješavaju u odnosu s roditeljima, a oni koji ne uspiju riješiti taj konflikt ostaju u toj fazi čak i kad "odrastu").
Hollyna strategija preživljavanja temelji se na iskorištavanju bogatih muškaraca, ali na način koji joj osigurava sigurnost i distancu. Slučajna veza sa strancem u zgradi (koji također ima sličan stil života kao Holly - u potrazi za boljim životom unovčava svoje tijelo kroz vezu sa starijom i bogatom ženom) neplanirano kvari njezinu ustaljenu strategiju i dovodi je u situaciju da revidira svoj životni plan.
Kako je Holly na početku svog životnog puta (u filmu je negdje u ranim dvadesetima), možemo pretpostaviti da bi je na psihoterapiju doveo neki problem poput nesanice, anoreksije ili depresije. Sve su to simptomi koje bih prvo povezao s činjenicom da je ova mlada žena odlučila oduzeti sebi pravo na osjećaje.
Što može biti učinjeno?
U filmu ne znamo detalje njezine povijesti, ali u knjizi su oni predstavljeni i predstavljeni, pa bih znao da je Hollyna pozicija u New Yorku njezin pokušaj da se spasi od užasnog braka i hrpe djece koja su joj "dani" u nekoj nesretnoj transakciji. U tom smislu, mogao bih zaključiti da je Holly vrlo inteligentna, duhovita mlada žena, s (najvjerojatnije) PTSP-om. Njen nedokučiv način života, izbjegavanje ozbiljnih tema, izbjegavanje da život uzme krute okvire (ne daje ime mački, ne unosi namještaj u stan, druži se s puno ljudi kojima ne zna ni ime) daje joj prividan, trenutni osjećaj lakoće i udaljava je od dubokih osjećaja za koje trenutno nema kapaciteta. Na prvi pogled plan se čini uspješnim, ali duboko u sebi osjeća se da nešto gadno škripi.
U terapiji bismo se usredotočili na osnovno emocionalno opismenjavanje - što osjećam, kako se ti osjećaji zovu i kako ih mogu obraditi (metabolizirati) a da se ne raspadnu. To bi joj pomoglo da shvati što drugi ljudi osjećaju i svijet bi vrlo brzo prestao izgledati kao džungla u kojoj je jedino važno sačuvati glavu. Terapijski odnos puno znači osobama s posttraumatskim sindromom, jer u sigurnom okruženju, kroz ponovno stvaranje odnosa povjerenja, rane polako počinju zacjeljivati, a prošlost uspijeva djelovati tako da se ne uruši. njihove buduće korake (mogla je odustati od mogućnosti veze i ljubavi, a da to ne osjeća kao veliki rizik, kako je prikazano u filmu).
Izvor: sensa.mondo.rs