Pored stare, napuštene kuće, istog dana nikle su dvije stabljike hrasta. Prva je odmah shvatila da njen put vodi do neba, do sunca, zahvaljujući kojem je i rođena. U skladu sa svojom odlukom, odlučila je rasti i oslanjati se uz zid ruševne kuće.
Druga mladica smatrala je da svoje postojanje duguje tlu, vodi i mineralima koji su je hranili tijekom najmračnijeg razdoblja njena života. Znala je da joj treba sunce, ali je mogla ispružiti svoje grane prema njemu tek nakon što je razvila čvrsto deblo iz kojeg su grane mogle rasti; ali je instinktivno osjećala da joj za to prvo trebaju čvrsti korijeni.
Neko su vrijeme dvoje novih stanovnika vrta užurbano rasli, ali svaki na svoj način.
Jednog dana prva biljka opazi drugu kako viri iz zemlje.
"Zdravo patuljče", rugala mu se. "Šteta što ne možeš vidjeti kakav prekrasan pogled imam odavde."
"Da," reče drugi hrast, "ali moram paziti na svoje korijenje ako želim imati tvrdo deblo za rast."
Prolazili su mjeseci, a zatim i godine. Prva je biljka rasla i rasla te se redovito rugala niskom raslinju zdepastog hrasta.
Jedne noći, međutim, u naselju je krenula strašna, divlja oluja. Prvi se hrast sa svojim sitnim korijenjem zalijepio za zid kako ga vjetar i tuča ne bi uništili. Drugi je hrast prkosio oluji korijenjem koje je sezalo duboko u zemlju.
Oluja je prošla u tren oka: munje su osvijetlile, kao na okrutnoj fotografiji, trenutak kada se posljednji zid, koji je još uvijek stajao, s treskom srušio, a najviše grane prvog hrasta ležale na zemlji...
Zahvaljujući čvrstom korijenju, drugi je hrast ostao čvrst i stabilan, ali prvi nije preživio oluju.
To je također često slučaj u životu: put našeg rasta je dug i težak. Možda ponekad pomislimo da bi bilo lakše da smo potražili prečac ili krenuli manje zahtjevnim putem, ali sve su to samo privremena rješenja koja nas ne jačaju i ne pripremaju za teška vremena.
Što god radili, budite strpljivi i svjesni da vam prije svega trebaju čvrsti temelji. Potonje, međutim, neće nastati preko noći.
Autor priče: Jorge Bucay; izvor: sensa.si