PROLAZAK KROZ MRAČNU NOĆ DUŠE PUT JE DO ZRELOSTI: Ova 4 koraka vode nas do cjelovitosti

Živimo uloge uspješne poslovne osobe, roditelja, političara, menadžera, liječnika, svećenika, državnika, pristojne i drage osobe, duboko moralne osobe... niz je beskonačan. Sve su to jake uloge, idealizirane slike o sebi koje je jako teško kontinuirano igrati na najvišoj razini, uloge koje je jako teško obraniti. Kad-tad se na njima dogodi pukotina. No ljudi oko nas silno žele da i dalje igramo tu ulogu jer je ona prije svega potrebna njima, za nju će nas nagrađivati, zbog nje će nas voljeti. Zato nam ju je jako teško napustiti.

Cijela kultura kojoj pripadamo zapravo se bavi uspješnim preživljavanjem. Više se mučimo s preživljavanjem, a manje radimo na duhovnom rastu. Usmjereni smo na to da nekako proguramo kroz život ili pak da izbijemo na vrh hijerarhije u društvu, u tvrtki u kojoj radimo, u politici... Filozof, mistik i autor brojnih knjiga Thomas Merton upozorio je na to da nam se zna dogoditi da se cijeli život uspinjemo po ljestvici uspjeha, a jednom kad stignemo na vrh, uvidimo da su ljestve bile naslonjene na pogrešan zid. Društvo koje je potpuno usmjereno na postignuća koja se temelje na egu, dokazivanju, pribavljanju bogatstava, titula, igranju uloga, nametanju uloga, snažno će se suprotstaviti ovim propitkivanjima i mnoge će pokolebati. Ipak, taj drukčiji život ili drugi život zapravo je stvaran.

Originalni nacrt duše
Svi ćemo biti pozvani na daljnje putovanje. Svima će nam se otvoriti mogućnost da krenemo u potragu za vratima kroz koja se prolazi u taj drukčiji život, život u kojem naša duša postaje zrela, a vidici širi. I pritom treba znati da zrelost nema nikakve veze s godinama. Mnogi ljudi nikad ne dosegnu razinu zrelosti, a postoje i oni koji su je vrlo rano dosegnuli. Richard Rohr, američki franjevac, pisac duhovnih knjiga i vrlo nadahnut govornik kaže: „Možemo slobodno reći da ljudski život ima dva glavna cilja: izgradnju snažnog spremnika odnosno identiteta i potom pronalazak sadržaja zbog kojeg je taj spremnik sagrađen“. Ljudi uglavnom zastanu kad trebaju početi tražiti sadržaj, odnosno otkriti zadatak unutar zadatka.

Ne možete sazreti ako niste prethodno oformili svoju ličnost, sagradili spremnik. Drugim riječima, moramo u početku dopustiti egu da se razmaše u zdravim granicama. Moramo ostvariti neke pobjede, priskrbiti neke stvari, zaokružiti neke ciljeve. No kao i u dobroj partiji pokera, treba znati ocijeniti kad je trenutak da se igra prekine i počne raditi na duhovnom razvoju. U kulturi koja je isključivo okrenuta prestižu, kultu mladosti, uspjeha, izvrsnosti, nepogrešivosti, titulama, jako je teško dospjeti u stanje svijesti koja se više ne želi natjecati nego samo biti, koja voli to što ima, a ne ono što želi imati, koja nema više potrebu ocrtavati granice i definirati se kroz nacije, domovine, titule i sve materijalno što posjeduje. To je razlog zašto malo tko sam od sebe pođe putem koji mu je zadan prema originalnom nacrtu duše, što je ujedno i velik paradoks i misterij života. Ignoriramo zov duše, ostajemo u zoni udobnosti i čekamo da se nešto dogodi. I to nešto uvijek se na kraju dogodi i nije nimalo ugodno. Prvo uslijedi neki slom, bilo da je riječ o gubitku posla, slomljenom srcu, smrti, razočaranju u društvo... A onda krećemo na svoje putovanje. Tako život ili univerzum ili Bog rješava stvar umjesto nas.

Postoje dva života...
Što je zapravo taj drugi život koji se veže uz stanje zrelosti duše? Carl Jung je prvi u javni diskurs ubacio sintagmu „dvije polovice života“. On ih je razmjestio kronološki - u mladost i u pozniju dob. Opisao ih je ovako: „Ne možemo živjeti večer svoga života prema programu za jutro života, jer sve što se ujutro činilo velikim, uvečer će biti malo i sve što je ujutro bila istina, uvečer će postati laž.“

Portugalski pjesnik Fernando Pessoa ta je dva života postavio paralelno, bez mogućnosti da se presijecaju. Rekao je: „Svi imamo dva života: onaj pravi koji smo sanjali dok smo bili djeca i koji kao odrasli ljudi nastavljamo sanjati, posve obavijen maglom. Onaj lažni koji živimo dok smo uz druge, praktičan, koristan, onaj koji skonča tek kad nas polože u lijes.“

Richard Rohr govori o stanju duha koje nije nužno vezano uz godine, a drugu polovicu života zove „daljnje putovanje“. Daljnje putovanje odvija se u stanju svijesti u koje moramo „upasti“. Rohr tvrdi da put koji do stanja zrelosti duše i širine vidika vodi preko posrnuća, promašaja, poraza i rana. Smatra da tako padamo uvis, tj. rastemo i širimo dušu. Bez poraza i padova ništa ne možemo naučiti, pa ni voziti bicikl. Svatko tko je naučio voziti bicikl, prethodno je pao s njega.

Kakvo je to stanje duha, možemo doznati samo od onih koji su već tamo, a na nama je hoćemo li im povjerovati ili nećemo. Oni tvrde da više nikome ništa ne zamjeraju, zahvalni su na svakom iskustvu, zbacili su sa sebe kompleks superiornosti. Naučili su ne trošiti energiju na loše ili nepromišljene stvari, na bilo što štetno, jer znaju da sve na što izravno usmjeravaju svoju energiju i pozornost postaje sve veće i prisutnije u njihovu životu. Zahvalni su na svim lekcijama koje im je život dao, odbacili su križ i prigrlili nebo. Život je nekako smireniji i prostraniji, otvoren neprekidno za nova iskustva i odnose, a potreba za gomilanjem materijalnih dobara radikalno se smanjila. Čovjeku kojim vlada ego pojednostavljenje znači imati manje. Čovjeku koji je odbacio ego i izgradio duh pojednostavljenje znači imati puno više. Ti ljudi ne traže svjetlost izvana, već znaju da je ona unutar njih. Ne razmišljaju o budućnosti ni o prošlosti, već žive u sadašnjem trenutku. I ono što je možda najviše karakteristično za takve ljude – osjećaju snažnu potrebu da sve što su naučili, sve svoje iskustvo i uvide, svu dobrotu vrate natrag u svijet. Postaju učitelji, drže govore, pišu knjige, a ako su stekli veća bogatstva, imaju potrebu dijeliti. To će ih uvijek odvojiti od ljudi koji su ostali u prvoj polovici (ili dimenziji) života. Takav čovjek je, primjerice, Eckhart Tolle (Moć sadašnjeg trenutka) kojemu su 74 godine, ali i Jeff Foster, britanski pjesnik, filozof i autor duhovne literature kojem su 42 godine, no svojevrsne uvide i zrelost stekao je još na studiju, u svojim dvadesetima. Autor je brojnih predivnih zbirki, od kojih se izdvaja Zaljubite se u ono gdje ste sada.

Prvo očaj, pa sloboda
Navedeni autori imaju nešto zajedničko. Prije nego što su dosegnuli razinu duhovne svijesti na kojoj se danas nalaze, prošli su „mračnu noć duše“. Obojica su se borila s depresijom, anksioznostima, živčanim slomom. A potom se razdanilo. Sjetite se priče Nealea Donalda Walscha. Prvo je sve izgubio, postao beskućnik, a potom se javio glas iz dubine duše koji ga je izvukao. Njegovi Razgovori s Bogom i danas su traženi bestseler. Byron Katie, američka autorica Djela, u ranim četrdesetima prošla je razdoblje duboke depresije, a tek potom je postavila danas svjetski poznato pitanje: „Tko si ti bez svoje priče?“ Mogli bismo ovako još dugo nabrajati suvremene autore, ljude „iz druge polovice života“, a da ne govorimo o učiteljima iz davnina koji su nam ostavili golemo duhovno naslijeđe. Marianne Williamson, američka spisateljica i motivacijska govornica, rekla je: „Prije nego što te oslobodi, istina te prvo dobro utuče.“ I tu dolazimo do puta kojim se rjeđe ide. Trnovit je, ali je ujedno i jedini koji vodi do novog stanja svijesti.

Preko trnja do zvijezda
Pokazuje se da se put otvara kad nam sreća okrene leđa, kad izgubimo posao, ugled, netko umre, kuća poplavi, pojavi se bolest... Uzorak u svim pričama toliko je jasno vidljiv da se čovjek zaista mora jako potruditi da ga ne vidi. Ili mora biti intelektualno lijen da ne vidi istu nit vodilju kroz sve te priče. Upravo je to bio glavni uvid američkog psihijatra Morgana Scotta Pecka koji je iznio u knjizi Put kojim se rjeđe ide. Ako su ljudi duhovno lijeni, ostat će na putu na kojem već jesu, čak i ako on nikamo ne vodi. I sve će u njihovu životu spiralno urušavati dok ne urgira neka vanjska sila koja će ih probuditi i prisiliti na rast. Richard Rohr tvrdi da zapravo i nemamo izgleda izvući se od takve intervencije, osim ako se sami ne pokrenemo na vrijeme. Kad-tad se svi u životu suočimo s time, a upravo sada i kolektivno kao društvo prolazimo razdoblje nakon velikog reseta, odnosno velikog šamara koji smo dobili kao civilizacija. Ako nakon ovoga ne poraste broj onih koji su se sabrali, odrasli i shvatili koliko su nam materijalne egzistencije krhke, onda nam zapravo i nema spasa. Loše stvari događaju se svima, bez obzira na to jesu li dobri ili loši, sretni ili nesretni, lukaviji od drugih, pravedniji. Svima isto. Život je doista čudesna igra!

Put junaka
U svim pričama iz davnina, mitovima i legendama, u svim vjerskim knjigama ostavljeni su tragovi tog puta, gotovo poput tutoriala za prosvjetljenje. A opet, svaki novi naraštaj traga iznova i ne vjeruje onima koji su njime već prošli. U tim pričama junak u početku živi u svijetu takvom kakav mu je dan i to mu je dovoljno. Često je to princ ili princeza, a katkad ima i božansko podrijetlo. U jednom trenutku junak osjeti zov, poziv da napusti svoj dom i krene u svijet, u potragu za nečim. Izlazi iz svoje sigurne zone. Mladi Siddhartha napušta zidine svoje palače, Sveti Franjo kreće na hodočašće u muslimanski svijet, Ivana Orleanska odlazi u bitku kako bi obranila svoj narod, Odisej kreće u Trojanski rat. Junak se tek na putovanju suoči sa svojim stvarnim problemom. Gotovo uvijek bude ranjen na neki način ili se suoči s velikom dilemom, a cijela priča nekako kulminira razrješenjem određenog konflikta. Prvo rana, pa veliko otkriće i uvid. Svijet postane jasniji, vidici se prošire.

Put u cjelovitost i zrelost življenja
Vrijeme u kojem živimo dalo nam je kontekst i dobar razlog za to da krenemo na daljnje putovanje, u potragu za vlastitom svrhom i stanjem u kojem će nam se duša moći lakše razvijati i rasti. Ovo su prva četiri koraka koja trebamo poduzeti:

1. Sva pravila koja smo naučili u prvoj polovici života sada, kao odrasli ljudi, trebamo zaboraviti i/ili jednostavno prekršiti. Dalaj lama je rekao: „Nauči jako dobro sva pravila i kako ih slijediti da bi znao kako ćeš ih poslije prekršiti.“

2. Trebamo učvrstiti vjeru u to da taj balansiraniji, zreliji, ispunjeniji život doista postoji. Vjera je ključ svega. U današnje vrijeme jako se oslanjamo samo na ono što možemo iskustveno provjeriti. Teško vjerujemo obećanjima, osobito obećanjima u ono što si nismo u stanju ni predočiti. No ako sve pripovijesti iz davnina pričaju istu priču, dajmo toj priči šansu. Isus je rekao: „Blago onima koji će vjerovati a da nisu vidjeli!“

3. Nakon faze odrastanja i vladavine ega, stiglo je vrijeme da napustimo svoj dom, odnosno zonu sigurnosti. Ovo se ponavlja još od Knjige postanka i Jahvinih riječi: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati.“ U prenesenom smislu, napusti uloge koje su ti dodijeljene, preuzmi odgovornost za svoj život i pođi u život bez točno iscrtanog puta i zajamčenog ishoda. Tvoja duša će znati.

4. Prihvati poraze i padove kao dio puta, uči iz njih i dopusti da ti duša raste.
U tome duhu nema ljepše prispodobe od one s početka romana Prividi kolebljivog mesije Richarda Bacha. Ukratko, živjela su bića na dnu rijeke, čvrsto se držala rukama za vlati trave i korijenje. Jednoga dana jednome biću sine da ovo ne može biti sve. Mora da tamo negdje kuda rijeka plovi ima nečeg što je kudikamo bolje od ovog dosadnog života na dnu rijeke i grčevitog držanja za vlati trave i korijenje. Svi oko njega mu govoriše: „Nemoj biti lud! Razbit ćeš se o kamenje i stijene!“ On se ipak otpusti i struja ga odnese. I izudara se o kamenje i stijene. No s vremenom ga riječna struja podigne na vrh i on odjuri daleko, daleko... Sva bića nizvodno, kad bi ga ugledala kako leti visoko iznad njih, povikala bi: „Mesija!“