Dobre i loše strane životnih ciklusa

Američki psiholog njemačkog podrijetla Erik Erikson postavio je teoriju psihosocijalnog razvoja po kojoj svaka životna faza može rezultirati pozitivnim ili negativnim ishodom. Prema ovoj teoriji, nakon dječje i adolescentske dobi koje Erikson smatra temeljnima za razvoj osjećaja povjerenja, autonomije, inicijative, kompetentnosti i stabilnog identiteta, nastupaju tri životne faze koje se protežu kroz odraslu dob.

U dobi od 18. do 35. godine najvažniju ulogu imaju partnerski, prijateljski i obiteljski odnosi i ova životna faza, prema Eriksonu, kao pozitivan rezultat može imati intimnost, a kao negativan izolaciju. Sljedeća životna faza koja traje između 35. i 65. godine nosi nove izazove – kako u poslovnom, tako i u obiteljskom životu – pa u pozitivnom smislu može rezultirati plodotvornošću, a u negativnom stagnacijom. Posljednja faza života traje od 65. godine do smrti i na pozitivnom polu može rezultirati integritetom, a na negativnom očajem.

Mudrost i razboritost ili taština i očaj?

Pozitivne i negativne ishode pojedinih životnih faza Erikson naziva psihosocijalnim krizama. Dakle, u trećoj životnoj dobi nastupa kriza koja je vrlo značajna jer može rezultirati bacanjem sjene ili svjetla na cijeli dotadašnji život. Prema Eriksonu, razvojni zadaci s kojima se stariji ljudi suočavaju u ovoj fazi su: unapređenje intelekta, usmjeravanje snage na nova iskustva i promjena načina gledanja na smrt. Vrline koje se mogu razviti su mudrost i razboritost, a problematične osobine koje se mogu razviti su – s jedne strane taština (previše „mudrosti“), a s druge strane očaj (previše beznađa).

Logično je da će do integriteta puno lakše doći oni koji su u prethodnim fazama života ostvarili intimnost u odnosima i imali plodotvoran životni poziv. S druge strane, dugogodišnji život bez stvarne bliskosti i osjećaj izgubljenosti zbog promašenog životnog poziva plodno su tlo za očaj ili ogorčenost.

Kakvu starost gradimo?

Dakle, iako o tome većina nas uopće ne razmišlja, svakim danom ulazimo u situacije i donosimo odluke koje nas vode prema starosti u kojoj hoćemo ili nećemo imati snage i inspiracije za kreiranje pogleda na život koji podržava osjećaj osobne vrijednosti i integriteta.

Na tom bi nam putu sigurno pomoglo kada bismo imali manje depresivnu viziju starosti, odnosno kada bi ljudi u trećoj životnoj dobi dobivali potrebnu njegu i kada bi bili više uključeni u javni i socijalni život. Ali kako ne možemo mijenjati svijet, moramo se zadovoljiti malim promjenama unutar svog kruga djelovanja.